Stranice

nedjelja, 27. prosinca 2015.

Šutnja i mržnja su bolesti današnjice

Šutnja se počela njegovati kao vrijednost u komunikaciji. Dugotrajna šutnja vodi frustracijama, a onda i mržnji prema onome kome se ne želi (iz straha) obratiti. Ignoriranje je mržnja šutnjom.

Osim mudrih ljudi, još se samo djeca pitaju i čude. Onaj tko nema potrebu za čuđenjem i pitanjima taj nema potrebu za istinskim razgovorom. Do nepune godine dana učimo djecu govoru. Odgoj djece ovisi o govoru, koji omogućava komunikaciju s drugima i formiranje osobnosti. Izostanak govora roditelji (opravdano) shvaćaju kao hendikep. Međutim, kada dijete progovori i počne s pitanjima, tada ga ušutkuju. Upitna rečenica koja počinje dječjim ZAŠTO iritira loše roditelje i pedagoge. Mi, stariji, ne znamo odgovore na brojna pitanja, a dječja pitanja omalovažavamo. Ona su ponekad teška i nemaju odgovora, a mi ih ignoriramo. Ovdje ću citirati svog unuka Baldu, koji je sa tri godine upitao: “Mama di idu riči koje se zaborave”?! Omalovažavajući stil u odgoju otkriva kako je ogromna većina djece «ismijavano, ponižavano i izvrgnuto prijeziru za gotovo svaku riječ koju izuste» (Friedman Schulz von Thun, u knjizi »Kako međusobno razgovaramo«). Taj njemački komunikolog je ustvrdio da djeca dnevno stotinu puta, od treće do pete godine života, počinju rečenicu s upitom «zašto». Koliko odgovora (im) dajemo? S tim pitanjem se razvija kritičnost i kreativnost. Stariji su se već od najranije dječje dobi potrudili da ih potiru.

Samo razgovorom možemo otkriti vlastite i tuđe namjere, osjećaje i očekivanja. Šutimo kada nemamo ili ne znamo što bismo rekli, kada se bojimo iznijeti mišljenje ili ne želimo otkriti sebe. Takva šutnja je razarajuća. Dugotrajna šutnja vodi frustracijama, a onda i mržnji prema onome kome se ne želi (iz straha) obratiti. Ignoriranje je mržnja šutnjom.

Šutjeti ima smisla samo u pozivu teologa i liječnika, kada se čuva nepovrjedivost intime, ili kada čuvamo vlastitu bol, da ne bismo (njome) povrijedili druge. Šutjeti vrijedi kada govor ne dopire do drugoga, koji zna samo za monolog. Svaki čovjek ima pravo imati kutak vlastite intime. Za njega se treba (iz)boriti. Taj kutak samoće daje (mu) mir, bolje razumijevanje sebe i svijeta oko sebe. Nakon toga, može i treba mijenjati svijet oko sebe i davati savjete drugima. U tim slučajevima, kod i samopromatranja, šutnja je “zlato”. U svakom drugom slučaju ona je zlo.

Ako je ljubav «mogućnost razgovora» (F. Nietzsche), onda je njen izostanak poguban za pojedinca, obitelj i mlade. Ignoriranje je “govor” šutnje iz koje se rađa mržnja. Nesporazumi nestaju kada se prekine sa šutnjom. Šutnja u prijateljstvu i ljubavi emotivno udaljava. S neograničenim strpljenjem, od jedne strane, nestaje ljubavi. Otkrivanje sebe u razgovoru i moć slušanja dugoga formira naš život.

Većina ljudi voli moralizirati. Ne vole kad ih se kritizira i/ili savjetuje. Netočno je da čovjek treba mijenjati samo sebe, a ne svijet oko sebe. Manipulatorima odgovara da su ljudi izolirani i ne reagiraju na nepravde svijeta oko sebe.

Pogubnost šutnje kod mladih

Šutnja i mržnja su bolesti današnjice. Anatomija šutnje mlade generacije otkriva uzroke skepticizma, nedostatka kulture slušanja drugoga, altruizma, netolerancije i dijaloga. Mladi šute iz mogućeg prkosa, nemoći, prezira, a odgovorni zbog neshvaćanja „govora“ šuteće mladeži. Posljedice rascjepa između riječi i djela uočavaju ponajprije djeca i mladi. Stoga se mladi sve više odlučuju za „dvostruki život“; biti konformist u javnom, a individualist u privatnom životu.

Atribut slobodnog građanina može biti zajamčen samo ako se oslobodimo konformizma i straha od izgovorene riječi. U socijalizmu se odgovaralo za izgovorenu riječ, a danas kada govorimo i apeliramo, ne možemo ništa promijeniti. Kakva je razlika? Šutnja se počela njegovati kao vrijednost u komunikaciji, a u njoj se iščitava prezir prema paternalizmu, poslušnosti ili robovanju ispraznim govorima.

Desetljećima zanemarivane potrebe i preferencije mladih stvorile su skeptičnu generaciju. Skepticizam se prepoznaje u bijegu u privatnost, apatijom, šutnjom, težnji ka materijalnoj i socijalnoj sigurnosti, usmjerenosti na konkretno, gledanje na svijet bez iluzija, razdvajanja onoga što spada u javni život od onoga što pripada oblasti privatnog života, (uz isključivu usmjerenost samo na privatno) i gubitak interesa za politiku. Takva šutnja je bolja od izgovorene riječi za razumijevanje pojedinačne i društvene drame. Vrijeme je da se to konačno shvati. Prešutjeti nepravdu je uvod u sluganstvo, poltronstvo i strah. Strah je “majka” svih zala. Iz straha se rađa mržnja. Današnja generacija mladih je sklona dokoličarenju i najviše preferira vrijednost „samosvojnosti” (ili «biti svoj gospodar i baviti se onim što se želi”. (dr. V. Ilišin i dr. F. Radin, 2007.). U Hrvatskoj su, prema istraživanju dr. I. Rimca, altruizam i empatičnost na dnu hijerarhije vrednota građana RH. Skepticizam je reakcija mladih na istrošene ideale (starijih). Za trajni raskol među generacijama su krivi odrasli. Skepticizam prerasta u mržnju i bunt kada se godinama akumuliraju frustracije izigrane, mlade generacije. U najnovijim prosvjedima mladi su (privremeno) odbacili skepticizam, čime se pokazalo da on (skepticizam) ima svoj volumen i vremenski rok, kada puca i prerasta u bunt prepoznatljivog u kritici svega postojećega. Sjetimo se pokreta mladih 1968. godine i studentskih nemira od 2008. godine (u svijetu) do posljednjih kod nas. Ostali su zarobljenici iste parole: „Mi ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo!” Evo što sam napisao 2005. godine: „Šutnja mladih je govor da se oni skepticizmom suprotstavljaju društvu te su privatnost i hedonizam odabrali kao vrijednosnu matricu svog ponašanja. Takav skepticizam može lako prerasti u socijalnu buru. Zato mlade i njihov skepticizam treba promatrati kao upozorenje svijetu starijih da im se nepostojanje vizije za mlade može vratiti kao bumerang «o glavu» (Miliša, Z. 2005). Zato današnju buntovnu mladež nazivam „bumerang generacija“.

S internetom umiru brige za druge

Znanstvena istraživanja pokazuju da djeca dnevno borave više ispred triju ekrana nego u školi. Pasivno gledanje televizora, igranje igricama, surfanje po internetu i mobitelu pretvara djecu i mlade u pasivne konzumente. Internet kao „društvena mreža“ pokazuje kako je pokidana neposredna komunikaciju („oči u oči“). Djeca putem facebooka imaju na stotine „prijatelja“ a u stvarnom životu nikoga. S internetom umiru brige za druge, osobito kod najmlađih. S internetom mržnja postaje zabava. Međuvršnjačko internetsko zlostavljanje je postalo prava epidemija.

Knjiga postaje sve manje plijeni pozornost. Temeljna razlika knjige i „ekrana“, je što prva podučava i odgaja, a (sa trima) ekranima se lako manipulira, postaje ovisnik o medijima, reklamnim ponudama, potrošačkim vrijednostima i lažnim «idolima». U virtualnom svijetu »hodamo svijetom poput mjesečara, jer je naš pravi život – negdje drugdje» (Fran Petre i Zdenko Škreb). Dojam književnog djela ne prestaje njegovim prestankom čitanja. Osnovnu pedagošku poruku ovako formuliraju Škreb i Petre: »»Zbog toga ni za najsretnijega čovjeka ni za najsretniji narod nema prave kulture bez književne kulture, ne može biti pravog odgoja mladih bez stjecanja književne obrazovanosti». Snaga književnog djela nije da zabavi, ni da informira, već da «snagom jezičnog izražaja i pred čitateljem sagradi novi svijet, svijet koji će se odlikovati umjetničkom suvislošću i idejnom značajnošću» Zato svaki čovjek treba otvoriti „knjigu“ svog života.

Da bih upoznao druge moram upoznati sebe

Govor nije samo sredstvo razgovora s drugima nego i sa sobom. Ljudi olako daju kvalifikacije drugima, ne pitajući se „Tko sam ja?“ To je pitanje svih pitanja, pretpostavka razumijevanja drugih. Introspekcija nam omogućava kvalitetan razgovor s drugima. Ako ona izostane, rađa se arogancija ili je „mi ugušilo ja“. Samo misleće biće se suprotstavlja raljama kolektivizma. Književnik i sociolog Đ. Šušnjić se pita koliko nepoznatih „ja“ stanuje u meni: iskustveno ja (naučeno ponašanje), uzvišeno ja (kakav želim biti), pravo ja (kakav jesam u društvenom, a kakav u privatnom životu) te potlačeno ja- ugušeno konformizmom. L. N. Tolstoj je još 1898. godine zapisao: «Najvažniji događaj u životu jednog čovjeka je trenutak u kojemu postane svjestan svoga ja». Zato se vrijedi upitati: Koje su posljedice bježanja od sebe i vlastite odgovornosti a suditi drugima?! Ne opisuje li to usud života čovjeka današnjice?!

Nema komentara:

Objavi komentar