Očito, nije tako lako prihvatiti život takav kakav jest. Konstantno pokušavamo izbjeći pogreške, dati sve od sebe da budemo dobri roditelji, ljubavnici, supružnici, sinovi i kćeri. No nije da nam baš uvijek sve to i pođe za rukom. Ono što slijedi u ovom tekstu su introspekcije na temu četiri zakona duhovnosti koji potječu iz Indije. Ovo su principi koji pomažu da se osjećamo malo manje pod pritiskom u vlastitoj koži i izvode nas iz stava “guraj-vuci” i vraćaju u vlastiti centar.
Osoba koja se pojavi je prava osoba
Tko se nije pitao, bar jednom u životu: “Kako sam se uopće uvalio u taj odnos? Što ja za boga miloga radim s ovom osobom, što on ili ona hoće od mene? Kako sam mogla ponovno ispasti tako glupava? “
Iskreno rečeno, nitko ne dolazi u naš život slučajno. Svi se susrećemo s određenom svrhom; da bismo proživjeli neko iskustvo, naučili lekciju, bili u kontaktu, da se osjetimo živim. I, kao što slamke plutaju na površini rijeke, tako se i mi susrećemo, plovimo zajedno neko vrijeme i (uvijek) na kraju rastajemo. Priroda ovog svijeta je da je začaran iluzijom i prolaznošću.
Zato, kad zateknete sebe da se osuđujete ili pak krivite druge “za sve nažao što su vam učinili”, zaustavite se na trenutak i postavite si sljedeće pitanje: Što ja trebam naučiti iz ovog susreta?
Ono što se dogodi je jedino što se moglo dogoditi
Ponekad zaista mučimo sebe s ovim mislima: “Da sam samo napravila to i to, da sam samo shvatila, da sam samo vidjela što se u stvari događa”, itd, itd.
Uistinu, ništa što nam se dogodilo u životu nije moglo biti drugačije. Čak do najmanjeg detalja se dogodi baš onako kako se treba dogoditi, tako da možemo naučiti lekciju i nastaviti dalje.
Život je dobar. Život je savršen. I takav je kakav je upravo s nekim razlogom. Ova istina je poznata svima, a naročito onima koji su prošli kroz ozbiljne fizičke tegobe i preživjeli ih. Ja ne priželjkujem tumor ni na jednom dijelu svog tijela, niti taj put preporučujem kao način buđenja i osvješćivanja, ali nakon operacije mozga nisam nikad više bila ista osoba. Ne bih da ga ponovo dobijem, ali mi je promijenio život u potpunosti i postavio me je na put koji čini život vrijednim življenja.
Ništa se ne događa ni ranije ni kasnije nego što se treba dogoditi
A kad je to? To je točno onda kad smo spremni. Kad smo spremni da se nešto dogodi, to se i dogodi. Točka.
Svo to nestrpljenje, trebalo bi ili ne biti sada ili kasnije, stvara veliki unutarnji pritisak, unutarnje kidanje, a sigurno i one upalne procese u tijelu koji traju godinama. Postanemo opsjednuti time što će drugi reći ako ne učinimo nešto u vrijeme kad svi to rade, bilo da se radi o stvaranju potomstva, pohađanju fakulteta, sklapanju braka ili stvaranju unosne karijere.
Ponekad nam je sasvim jasno da se neke stvari trebaju promijeniti, ali ne vidimo uvijek kako, kada, gdje. Razumijevanje i suosjećanje ka samom sebi je od velikog značaja. MI znamo da bi trebalo biti drugačije ali nemamo snage da se pomaknemo unaprijed. I znate što? Skoro uvijek je teže biti s poznatim, ili nepoznatim i sa svojom nemogućnošću da se pokrenemo, nego što je to samo pokretanje naprijed.
Treba preživjeti sve ono što dođe prije pomicanja, sve svoje nesigurnosti, nemoć i osjećaj bezvrijednosti, onaj osjećaj da ne zaslužujemo bolje, da ne znamo kako, osjećaj neadekvatnosti, itd. Lista je podugačka. No, ne brinite. Stvari će se dogoditi kad im je vrijeme i može sve ispasti mnogo lakše nego što ste ikad mogli zamisliti. Pričekajte svoj trenutak. I on će doći. U univerzumu nema satus quo, a najvjerojatnije je da ni vi niste izuzetak od ovog zakona.
Kad se nešto završi, završilo se
Mnogi od nas imaju poteškoće s ovim principom. Puštanje, gubitak nečega ili nekoga, proces žaljenja, a potom pokretanje naprijed u životu je jedan podebeo put. Ranije ili kasnije, svi ćemo se morati susresti s većim ili manjim krajem u svom životu. Dan ima svoj kraj, a isto tako i noć; kiša kao i sunčano vrijeme imaju svoj kraj. Život se okonča, ali isto tako i bol koja nastaje kao posljedica gubitka. Sve ima svoj početak i kraj, i iz nekog čudnog i nelogičnog razloga (iz ove ljudske prespektive) svijet je tako postavljen da funkcionira.
Duboki odnosi također imaju kraj, življenje na jednom mjestu dođe do kraja da bi otpočelo na drugom. Bit je u tajmingu.
Kad se završi, vrijeme mu je da se završi.
Ni ranije, ni kasnije.
Neki od vas se mogu zapitati: “Čekaj malo, ako prihvatim sve ove stvari to znači da odustajem, da se predajem i da ništa neću ni promijeniti. Ako sam depresivan, anksiozna, itd. prihvaćanjem ovih stanja ću samo više potonuti i to će biti kraj mene “.
Pa ne baš.
Govoreći iz vlastitog iskustva, bit života i nije da budemo sve vrijeme sretni, niti tužni, niti u borbi koju treba izvojevati. Život je život. Načinjen je od svih iskustava koje proživimo, od svih ljudi koje sretnemo i koje izgubimo, načinjen je od suza i od smijeha. Ono što je bitno je zapravo svjesno prolaziti kroz život i živjeti ga u potpunosti. Prihvaćanje nam sačuva veliku količinu energije i podari mir. Kada jednom prihvatimo stvari, kada ih osjetimo kao dio nas samih, to nam na neki čudan način daje snagu da istrajemo sa sobom kroz sve kroz što prolazimo (nemojte misliti da samo izbjegavamo patnju i bol, često izbjegavamo zadovoljstvo) i izronimo u onu osobu koja smo rođeni da budemo.
Jedan od mojih učitelja kaže da postoji razlika između sljedeće dvije stvari: u što smo se rodili i za što smo se rodili.
Naš trenutak je započeo rođenjem, kad smo se rodili u određenoj obitelji i određenim okolnostima. Sada je na nama da otkrijemo za što smo rođeni. A to će se razotkriti kada smo spremni, u svoje vrijeme i na svoj način.
Od nas se traži samo da budemo radoznali…
Nema komentara:
Objavi komentar