Ako za nekoga kažemo da je “magnet za novac” ili “magnet za žene”, jasno da u njegovom polju postoji svjetlo na koje idu “leptiri”, odnosno elementarna bića koja šalju svemiru svjetlosnu poruku “sada imam to i to”, jer osjećaj da nešto imamo u svom iskustvu stvara silu privlačnosti, dakle, osoba koja je magnet za nešto uvijek je svjesna svog magnetizma.
Sve što možemo ikada zamisliti već je stvoreno i postoji zabilježeno u memoriji univerzuma. Inspiracija je stvar duhovnih sfera. Knjiga koju neko napiše je misao iscrpljena iz već postojeće arhive, melodija koju je Mozart komponirao je nešto što oduvijek postoji i što će uvijek postojati. Postojanje, dakle, nije sfera fizičkog svijeta. Fizički svijet je simbolička manifestacija.
Mi smo stalno okruženi nevidljivim pratiocima, odnosno svjetlosnim bićima, ali i određenim entitetima tame koji predstavljaju destruktivnu silu koja nas uvlači u negativna stanja. Svaka boja, oblik, misao ili riječ ima svoje elementarno biće kao univerzalnu inteligenciju koja se veže isključivo za određeni simbol, pa tako anđeo riječi “ljubav” ne može istovremeno biti anđeo riječi “mržnja”, već isključivo se odaziva na riječ “ljubav”, anđeo bijele boje je isključivo vezan za bijelu boju i nijednu drugu i sl. Nevidljivi pratioci koji nas okružuju predstavljaju najbliže polje, srodno onome što osjećamo, mislimo, govorimo ili radimo.
Sve što priželjkujemo, o čemu maštamo i razmišljamo, nije naša misao. To je sve “posuđeno” iz baze kreacije.
Ako želimo novac, to nije naša ideja, jer novac već postoji, neko je nametnuo ideju da nam je novac neophodan za život i mi je instinktivno slijedimo. Međutim, svaki trenutak je savršen i oslikava točno ono što nam je u određenom trenutku potrebno, pa i sam nedostatak novca ne znači da novca nema za nas već da nismo podstakli sve moguće izvore da poteku, zato što se možda u afirmacijama ili u mislima ograničavamo na određeni izvor prihoda. Mnogo je učinkovitija afirmacija “meni novac dolazi sa svih strana, iz poznatih i nepoznatih izvora”, nego “moj osobni dohodak je sve veći”.
Um je ograničavajući faktor, pa nama može biti nezamislivo da imamo na računu veću svotu novca, a univerzum neće prekršiti naša uvjerenja. Mi, uglavnom nesvjesno živimo i zato živimo život žrtve, jer nesvjesno pripada tamnim sferama. Tama nas guta i sakriva, u njoj smo nevidljivi, da bismo bili jasni treba nam svjetlost, treba nam svjesno življenje života. Treba nam da svaki udah i izdah vršimo svjesno, jer su to najvažnije funkcije koje nas održavaju u životu. Prestanemo li disati na par minuta, više nećemo biti živi. Mi smo, dakle, tako važnu životnu funkciju prepustili nesvjesnom. Prepustiti se nečemu znači: nemati volju, ne biti zainteresiran za ishod ili ne voljeti život, što u pozadini povlači nedostatak ljubavi prema sebi. Univerzumu je veoma teško dešifrirati šta da nam isporuči, i u takvoj situaciji ostavlja nas u mraku.
Isto kao što nesvjesno dišemo, mi nesvjesno preuzimamo iz baze negativne misli, zapravo dopuštamo im da se usele i kreiraju naše polje. S obzirom da svaka misao predstavlja tačno određenu arhetipsku sliku, kakve su nam misli takvi će nam biti i pratioci, odnosno njihovi kozmički predstavnici. Zašto smo, prepušteni nesvjesnom, više skloni da preuzimamo negativne psihičke sadržaje? Zato što ćemo, po inerciji, prije pasti u rupu nego popeti se uzbrdo. Nesvjesno radi po zakonima fizike i ne zahtijeva nikakav napor, mi smo nesvjesna “kamenčina” koja se kotrlja dok je nešto ne zaustavi. Svjesno djelovanje zahtijeva “napor” koncentracije na sadašnji trenutak, a to je za inertne osobe veoma težak zadatak.
Koncentracija na ovdje i sada počinje svjesnim disanjem. Zatim, svjesnim prizivom odgovarajućih planetarnih inteligencija. Prvi hermetički aksiom glasi: “kako gore, tako dole”, mi smo mikrokozmos i imamo u sebi svo znanje i sve što je ikada stvoreno.
Bog nije bezvrijedan da bi se bavio stvaranjem bezvrijednog čovjeka, jer mi smo njegova slika. Zašto bismo sebi nametnuli etiketu da smo bezvrijedni. On nas je stvorio i neće da se miješa u naš izbor, pustio nas je da izaberemo ljubav ili strah, i tu leži snaga slobodne volje, ali i najveća zamka materijalnog svijeta, jer strah je uvijek na strani pretjerane vezanosti za materiju, a kada smo vezani onda nemamo moć otpuštanja, sve smo vezali unutar sebe i ne znamo pustiti. Tako smo prizvali nevidljiva bića koja se odnose na vezanost i ona razumiju da nas trebaju držati u stanju vezanosti i to je sve što čine. Na taj način negativan događaj ostaje trajno vezan i potopljen u podsvijest, gdje će kao duh stalno podsjećati na svoje prisustvo i izazivati strah da se ne ponovi isto. Isto tako, prijatne uspomene ostaju vezane i podstiču želju da se isto ponovi.
Mi tako ostajemo zarobljeni u domenu svojih iskustava i spriječeni da doživimo nešto bolje i više. Otuda dolazi naša želja da privučemo točno određenog partnera i svu energiju ulažemo u razmišljanje i maštanje o njemu, dok nas biće vezanosti opsesivno veže za ideju o toj osobi. Još kada ispunimo želju i dobijemo “biranog” partnera, mi postajemo euforični, međutim, ubrzo se ispostavi da nismo ispunjeni, da to nije ono što smo očekivali i sl.
Univerzum neće nikoga natjerati da nas voli, jer poštuje slobodnu volju. On će dopustiti da osoba uđe u naš život i reći će “evo ti osoba koju tako tvrdoglavo želiš, ali dobijaš je onakvu kakva jest i nisam siguran da ti u potpunosti odgovara”. Biranjem točno određene osobe ili stvari mi ograničavamo univerzum da nam isporuči ono što nam bolje odgovara, jer poriv dolazi iz vezanosti za okvir iskustava koja su nam poznata.
Univerzum uvijek želi za nas bolje i ljepše, ako mu se prepustimo bez sumnje i umjesto da tražimo imenom tog i tog partnera, bolje je da koristimo afirmaciju “sada imam savršenog partnera, koji mi u potpunosti odgovara” i da pri tome osjećamo da smo voljeni i bliski, dakle, bez vizualiziranja lika, čisto osjetiti energiju prisustva savršenog partnera koji nas voli bez uslova i ograničenja, kada ležimo u krevetu da osjećamo svakog trenutka da će nam se pridružiti, kada se budimo da osjećamo da je on tu. Još ako smo okruženi simbolima ljubavi, ako naše jutro počinje zahvalnošću i mislima o ljubavi, mi otvaramo svoje kapije bićima ljubavi i naš zakon privlačenja će reagirati na svjetlost kojom smo okruženi, jer to predstavlja naš osobni magnetizam.
Ako za nekoga kažemo da je “magnet za novac” ili “magnet za žene”, jasno da u njegovom polju postoji svjetlo na koje idu “leptiri”, odnosno elementarna bića koja šalju svemiru svjetlosnu poruku “sada imam to i to”, jer osjećaj da nešto imamo u svom iskustvu stvara silu privlačnosti, dakle, osoba koja je magnet za nešto uvijek je svjesna svog magnetizma.
Ako ja kažem da sam magnet za budale, to je znak da potvrđujem prisustvo takve energije koja privlači neželjene osobe, a potvrđivanje označava i suglasnost da nam univerzum upravo to i pošalje. Zato je veoma važno šta govorimo i na koji način, posebno jer nevidljivi pratioci predstavljaju slijepu inteligenciju koja ne razlikuje šalu od zbilje, zato bar, kad su ozbiljniji segmenti života u pitanju ne trebamo se sebi izrugivati, koristiti ironiju ili kuknjavu, poput: “ma ko će mene ovakvu, nikad se ja neću udati…uvijek izaberem najgoreg od svih udvarača…ja nikad nemam novca…boli me briga i da sad umrem, svakako mi je život dosadio…samo da mi je završiti kuću, pa neka odmah umrem…uvijek nađem slabo plaćen posao…čim ja dođem u neku firmu, ona propadne” ili pak biti u stavu “ja pa ja, niko mi nije ravan, poslije mene potop” jer takvom egu zaista ne može niko parirati i jedino mu preostaje da cijeli život ostane sam.
Jedan od težih karmičkih prekršaja je izrugivanje i imitiranje tuđih mana i nedostataka i trebamo se strogo čuvati da ne padnemo u takvo iskušenje. Osobe sa invalidnošću su iskušenje i kada se sretnemo s takvom osobom, trebamo znati da nije slučajno i da nešto trebamo naučiti u tom trenutku, ali nikako ne smijemo pomisliti da smo u nečemu bolji i povlašteniji, sve što trebamo učiniti je da u tom trenutku osjetimo da smo jednaki.
Možda je neko hendikepiran spolja koliko smo mi iznutra i upravo se pojavio pred nama da nam ukaže na to. Možda smo mi iznutra bespomoćni, gluhi ili slijepi ,ali uporno to ignoriramo, praveći pogrešne izbore.
Biblija kaže “u početku biješe riječ”. Riječ (misao) je zaista moćno sredstvo kreiranja.
Pogledajmo jedan cvijet u cvjetnom loncu, kako mirno i spokojno raste, svaki je okružen elementarnim bićima koja su zadužena za rast, cvjetanje i sl. Zato cvijeće reagira na našu ljubav ili dok mu pričamo, bolje raste, izgleda veselije, življe, jer elementarna bića osjećaju pozitivnu vibraciju, raduju se što im se obraćamo i uzvraćaju prelijepim cvijećem.
Ljubav i lijepa riječ su ključ uspjeha, rasta i sretnog života i nikada neće ostati neuzvraćeni!
Zakon privlačenja nije u uzimanju i ne trebamo mu pristupati s tog aspekta. Zakon privlačenja je baziran na uzvraćanju na datu vibraciju, mi smo glavni inicijator akcije i početni impuls polazi od nas.
Širom svijeta postoje razni bunari želja, mostovi ljubavi, drvo gdje se kače ispisane želje, poruke i sl. Samo bacanje novčića i zamišljanje želje predstavlja inicijativu, a na univerzumu je dalje da nam uzvrati u odgovarajuće vrijeme.
(duhovni-razvoj.blogspot.com/atma.hr)
Nema komentara:
Objavi komentar