UM NIJE OGRANIČEN: NAUČNI DOKAZI ZA TELEPATIJU I MOĆ MISLI
"Onoga dana kada nauka počne proučavati ne fizikalne pojave, u deset godina napredovat će više nego u ranijim stoljećima svoje povijesti" – Nikola Tesla
Telepatija, intuicija, predviđanje... sve to pripada u takozvane "paranormalne spoznaje", odnosno, fenomene za koje naoko nema čvrstih znanstvenih dokaza. Konkretno, telepatija bi bila sposobnost razmjene misli i osjećaja između dviju osoba na daljinu, bez posredovanja medija. Po ovoj definiciji, zapravo je opisana ljubav, pa čak i mržnja, osjećaji za koje također nema čvrstih materijalnih dokaza, no oni ne pripadaju pod paranormalne fenomene, iako nitko ne može objasniti zašto je prijenos misli i osjećaja u ljubavi normalan, dok se drugi prijenosi i čitanja misli van ovog konteksta smatraju paranormalnim.
Prvo eksperimentiranje s čitanjem misli je zapisao Herodot. Naime, 550 p.n.e., kralj Krez od Lidije izazvao je sedam glasovitih proročica da kažu njegovom glasniku što je on točno radio na određeni dan. Samo je Pitija, svećenica Apolona u Delfima, odgovorila točno - Krez je kuhao gulaš od janjetine i kornjače u brončanom kotliću. Priča je možda bila apokrifna, no parapsiholozi se slažu da ovaj eksperiment nije loš.
Moderna znanost je negdje na zlatnoj sredini, niti ne opovrgava, niti priznaje, a njezin interes za prijenos misli nastao je krajem 18. stoljeća u Francuskoj, kada je telepatija uočena kao nuspojava Franz Mesmerovog proto-hipnotičkog rada. Pojam telepatija je skovao Frederic Myers, osnivač društva za psihička istraživanja, 1882. godine. Od tada je telepatija vruća tema koja je zbunjivala i velike umove poput Oscara Wildea i Sigmunda Freuda, a eksperimenti se nastavljaju i dalje, krenuli su s Zenerovim kartama, a danas se provode na vodećim svjetskim sveučilištima. Jedan od poznatijih je i "Ganzfeld" eksperiment, koji se provodio tijekom 70-tih godina 20-tog stoljeća. Obuhvaćao je ispitanike koji su se nalazili u vrlo opuštenom stanju, sjedeći u mekim naslonjačima, slušajući zvukove valova na slušalicama i očiju pokrivenih filterima koji su propuštali samo meko svjetlo. Ispitanik je trebao pogoditi koju je sliku zamislio (od četiri odabrane) pošiljatelj, a ako je imao više od 25% pogodaka, moglo se govoriti o telepatiji. Kasnija analiza podataka je navela da su ispitanici imali i više od 30% pogođenih slika, što se gledalo kao čvrst dokaz o postojanju telepatije. Isticalo se da postoje ispitanici koji su imali iznimno visok postotak pogođenih slika, čak 56%, no stalno su se sukobljavali pobornici i protivnici, jedni nalazeći dodatne dokaze, a drugi nalazeći propuste.
Istraživanja telepatije uz pomoć tehnologije
Kako bi se što više smanjio utjecaj čovjeka na rezultate eksperimenata s telepatijom, u istraživanja su uključena i računala. Tako istraživanje iz 2013., provedeno na Sveučilištu u Washingtonu, navodi da je uspješno uspostavljena izravna veza između mozgova ispitanika. Studija je obuhvatila šestero osoba koji su podijeljeni u parove, a koji su se nalazili u različitim područjima kampusa. Znanstvenici su putem interneta slali signale iz mozga jedne osobe u mozak druge, u pokušaju kontroliranja pokreta ruke primatelja s mislima osobe koja odašilje misao. Pošiljatelj misli je bio ispred računalne igre u kojoj je trebao braniti grad pucajući. No, pošiljatelji nisu bili u mogućnosti komunicirati s igrom fizički, jedini način na koji su mogli braniti svoj grad je bilo putem misli. Primatelji misli su sjedili u drugom dijelu kampusa, u mračnoj sobi sa slušalicama na glavi i bez mogućnosti gledanja računalne igre. Njihova desna ruka je bila položena na površinu osjetljivu na dodir koja bi na pritisak ispaljivala paljbu u igrici. Ako je mozak-na-mozak veza bila uspješna između dva para, pošiljatelj će putem misli utjecati na primatelja da pritisne dodirnu plohu. Sa stajališta tehnologije, znanstvenici su koristili dvije vrste neinvazivnih instrumenata koji se mogu povezati s ljudskim mozgom u realnom vremenu. Pošiljatelj misli je bio spojen na elektroencefalograf koji čita aktivnost mozga i šalje električne impulse preko interneta ka primatelju. Primatelj je na glavi imao kapu s transkranijalnom magnetskom stimulacijskom zavojnicom postavljenom uz područje mozga koje kontrolira pokrete ruku. Kao rezultat, točnost je varirala između 25% i 83%. Promašaji su se uglavnom događali kod pošiljatelja koji nisu uspjeli precizno izvršiti misao (namjeru) i poslati naredbu "pali".
U drugom istraživanju koje je provedeno u Španjolskoj 2014., znanstvenici su također uspjeli prenijeti misao iz jednog mozga u drugi, konkretno, odašiljatelj pozdrava "Hola" i "Ciao" se nalazio u Indiji, a primatelj je bio u Francuskoj. Istraživači su koristili EEG za snimanje električne aktivnosti putem neurona koji šalju signale u mozak te su, laički rečeno, pretvorili pozdravne riječi u binarni sustav. Kod pošiljatelja se povezao mozak i računalo te su se elektrode spajale na mozak i pratile su specifične elektronske impute. Kod primatelja se odvijao obrnuti proces, ta je osoba primila misli koje je mozak doživio kao bljeskove svjetlosti u vidnom polju, nakon čega su se signali dekodirali.
Nakon ovih studija, uspješno su provedene i druge, primjerice, njemački znanstvenici su iskoristili umove pilota kako bi upravljali simulatorima leta, upravljalo se i bespilotnim letjelicama, a također je stvorena tehnologija kojom su se mogle "vidjeti" misli u ljudskom umu u trenutku stvaranja.
Tako se telepatija doslovno kompjuterizirala, stoga ova istraživanja mogu, ali i ne moraju pripadati u domenu telepatije budući da su u ovo bili uključeni i instrumenti, zapravo, stvorena je tehnologija kojom se misli mogu prebaciti iz mozga u mozak. No premisa telepatije je tu - prijenos misli je svakako ostvaren.
Je li telepatija paranormalna ili normalna pojava?
Dr. Rupert Sheldrake, biolog, navodi da on ne vidi telepatiju kao nešto paranormalno, već upravo suprotno, kao nešto sasvim normalno i uobičajeno, to je jednostavno vid komunikacije između ljudi, životinja ili obje skupine. Primjera za to je jako puno, on je istražio neke od njih, poput telepatije između majke i djeteta, telefonsku i e-mail telepatiju, te primjere telepatije kod životinja. Ovaj priznati profesor s Cambridgea u svom radu "Evolucija telepatije" navodi da su terenska istraživanja pokazala da vukovi i druge divlje životinje mogu komunicirati telepatski čak i kada su iznimno udaljeni jedni od drugih, zatim da su istraživanja pokazala da oko 50% vlasnika pasa i oko 30% vlasnika mačaka vjeruje da njihovi ljubimci mogu odgovoriti na njihove misli i nijeme naredbe. Među ljudima, telepatija je najviše izražena između članova obitelji, kod bliskih prijatelja i kolega. Eksperimentalna istraživanja telepatije stoga ukazuju da je telepatija prirodno sredstvo komunikacije, koja se još uvijek razvija.
Vidljiva telepatija između beba i majki dojilja
Neke dojilje tvrde da kada su daleko od svojih beba, da često znaju kada ih beba treba, jer im tada nadođe mlijeko u grudi i počne curiti i uvjerene su da je to telepatski odgovor. Kako bi saznali više o ovom fenomenu, ispitano je 100 majki koje su nedavno rodile i postavljen im je niz pitanja o njihovim iskustvima tijekom dojenja. 62% njih je doživjelo da im mlijeko nadođe kada su daleko od svojih beba, a 16% je primijetilo da se to podudara s time da ih bebe trebaju. Većina tih žena dojila je svoje bebe već više od šest mjeseci. Osim toga, tri žene su rekle da su osjetile da nešto nije u redu s njihovim djetetom, kada su bile daleko od kuće i utvrdile su da su bebe doista bile u nevolji. Pet žena je komentiralo da se često probude netom prije nego li ih beba pozove po noći.
Telepatija u vezi s telefonskim pozivima, SMS porukama i elektronskom poštom
Telepatija u vezi s telefonskim pozivima je najčešći oblik očite telepatije u suvremenom svijetu. Obično se događa između osoba koje imaju čvrste međusobne odnose ili emocionalne veze, kao što to imaju roditelji i djeca, blizanci, muževi i žene te dobri prijatelji. U eksperimentalnim ispitivanjima u kojima su ispitanici morali utvrditi koji ih od četiri sugovornika zove, prosječni rezultati su bili vrlo značajno iznad 25%, stope koja se uzima kao relevantna za čistu slučajnost. Pozivatelji su odabrani nasumično, a ispitanici su morali pretpostaviti tko ih zove prije odgovaranja na poziv. Ovi pozitivni rezultati su se replicirali i na sveučilištima u Amsterdamu u Nizozemskoj i Freiburgu u Njemačkoj. Sličan fenomen telepatije se javlja i u vezi s elektronskom poštom i SMS porukama. Eksperimentalna ispitivanja svih ovih primjera dala su rezultate koji su bili značajno iznad prosjeka čiste slučajnosti. Verzije telefonskih i SMS testova dizajniranih za otkrivanje vidovitosti, za razliku od telepatije, dali su rezultate na razini slučajnosti, što sugerira da su pozitivni rezultati kod testova telepatije doista posljedica telepatije, a ne vidovitosti. Ovi oblici telepatije su se razvili u vezi sa suvremenim komunikacijskim tehnologijama i vjerojatno se javljaju jer se namjera ljudi u vezi poziva ili slanja poruka može otkriti telepatski prije samog čina.
Telepatija kod životinja
Telepatija je sasvim normalna i uobičajena pojava kod životinja, te dr. Sheldrake vjeruje da nas upravo one mogu najviše naučiti o biologiji, prirodi i svjesnosti. On je ovu pojavu i konkretne primjere istraživao, a mnogi vlasnici kućnih ljubimaca će potvrditi da svakodnevno svjedoče ovakvim situacijama:
Mačke – svaki vlasnik mačke će vam reći da mačka točno zna kada vlasnik ima namjeru odvesti je veterinaru i bez da je transporter igdje na vidiku, i naravno, samo će nestati. Dr. Sheldrake je nazvao 65 veterinarskih klinika u Londonu i upitao ih je jesu li ikada imali problema zbog nepojavljivanja vlasnika i mačaka na zakazanim pregledima. Čak 64 klinika je odgovorilo da stalno imaju taj problem, a jedna klinika je odgovorila da su upravo zbog tog problema prestali zakazivati preglede za mačke u unaprijed dogovoreno vrijeme.
Psi – oni vrlo često znaju kada im vlasnici dolaze kući, čak i kada se vraćaju u različito vrijeme. Dr. Sheldrake je stoga postavio eksperiment tako da su vlasnici pasa dobili nasumične signale na svoje dojavljivače, kad su bili udaljeni od doma bar osam kilometara. Kući bi dolazili javnim prijevozom ili taksijem, tako da nije bilo šanse da pas čuje poznati zvuk motora automobila. Područje u blizini ulaznih prozora je snimano tijekom dana s kamerom s vremenskim kodom. Kao rezultat, 50% pasa je čekalo na vratima u vrijeme kada je njihov vlasnik bio na putu kući. Zanimljivo, njegov skeptični kolega je ponovio ovaj eksperiment koji je završio s istim rezultatima.
Um nije ograničen
Dr. Sheldrake navodi hipotezu da um nije ograničen unutar naših glava, on se širi na isti način kako se magnetno polje proteže oko magneta ili kako se gravitacijsko polje proteže oko planeta. Njegova poznata teorija morfičke rezonance dobro objašnjava dublje razine stvarnosti, te tom teorijom objašnjava utjecaj prethodnih struktura aktivnosti na naknadne slične strukture aktivnosti organizirane morfičkim poljem. Što to konkretno znači? To znači da sjećanja mogu proći i kroz prostor i vrijeme. Što je veća sličnost, to je veći utjecaj morfičke rezonancije. Ovo zapravo znači da svi samo-organizirajući sustavi, kao što su to molekule, kristali, stanice, biljke, životinje pa i ljudi, imaju kolektivno sjećanje iz koje svaki pojedinac crpi i kojoj doprinosi. U najopćenitijem smislu ta hipoteza znači da su takozvani zakoni prirode zapravo običaj. Postoji mnogo indicija o morfičkoj rezonanci, a najupečatljivije istraživanje uključivalo je dugi niz testova o učenju štakora. Započelo je 1920. godine na Harvardu i nastavilo se tijekom nekoliko desetljeća. Štakori su naučili kako pobjeći iz labirinta, a buduće generacije su učile sve brže i brže. Zanimljivo je to da nakon što su štakori na Harvardu naučili pobjeći 10 puta brže, u Edinburghu i Melbourneu su na testiranjima počinjali, manje- više, tamo gdje su štakori s Harvarda stali. U Melbourneu su štakori i dalje poboljšavali sposobnosti bijega nakon ponovljenih testiranja, a taj učinak nije bio ograničen samo na potomke obučenih štakora, što ukazuje više na morfičku rezonancu nego na epigenetski učinak. Veza između telepatije i morfičke reznonace je, primjerice, vidljiva kod životinja, kod kojih je telepatija posljedica načina na koji su životinjske skupine organizirane u morfičkom polju.
Liječenje mislima – liječenje na daljinu
Liječenje na daljinu je drevna ljudska aktivnost koja se i dalje naširoko prakticira diljem svijeta. Tijekom tisuća godina, ljudi su razvili bogatstvo različitih praksi liječenja na daljinu, neka su tradicionalna, neka egzotična, od molitve do šamanskog rituala do telepatskih misli i meditacije s suosjećajnim namjerama. Tijekom posljednjih trideset godina, provedena su mnoga znanstvena istraživanja o potencijalnoj učinkovitosti i vrijednosti liječenja na daljinu. Mnogi vodeći zdravstveni djelatnici i duhovni vođe vjeruju da ova terapeutska praksa može značajno pridonijeti ozdravljenju.
Kako to zapravo funkcionira? Prvo dakako postoji misao, želimo poslati nekoj osobi kojoj je to potrebno pozitivne misli, želje za ozdravljenjem, namjeru da ozdravi, energiju ili sve zajedno, dakle, može se reći da je i ovdje riječ o telepatiji, jer prenosimo misli i osjećaje. Ako promislimo, svima nam je poznato kako utječe stres na ljudski organizam, on ne samo da izaziva psihičke posljedice, nego se očituje i tjelesno, izazivajući mnoge bolesti. A kako nastaje stres? On nastaje utjecajem negativnih učinaka iz okoliša, poput pritiska na poslu, problema u obitelji, raznih briga i svega onoga čemu mi sami nismo uzrok, sve to stvara u nama gomilu negativnih misli, koje će uzrokovati probleme u našem zdravstvenom stanju. Dakle, negativne misli su te koje utječu na naš um i tijelo. Jednako tako, pozitivne misli imaju utjecaja na naše stanje, najočitiji primjer za to su ljudi koji usprkos svim nedaćama nalaze put da ostanu pri zdravom umu i tijelu. Također, očiti primjer ovoga jest istraživanje Masaru Emotoa o vodi, gdje je voda reagirala na pozitivne ili negativne misli i osjećaje stvarajući određene kristale. Naravno, nisu svi ljudi u stanju izboriti se za svoje zdravlje vlastitim mislima, nekima je potrebna pomoć drugih, pomoć osoba koje će im poslati namjeru za ozdravljenjem.
U skladu s ovim razmišljanjima, 2004. godine proveden je trodnevni eksperiment naslova "Radin et al (2004). Mogući učinci namjere iscjeljivanja na kulturama stanica i nasumičnim događajima", a proveden je od strane Instituta za noetičke znanosti, čija je namjera bila istražiti pretpostavku da usmjeravanje namjere ka ljudskom ozdravljenju prema živim i neživim sustavima može imati znanstveno mjerljive rezultate. Rezultati su objavljeni u recenziranom magazinu alternativne i komplementarne medicine.
Za ovo istraživanje su angažirali četiri iskusna Johrei praktikanta, čije liječenje proizlazi iz vjere da ljekovita namjera iscjeljivanja može izazvati pozitivne promjene u tijelu osobe. Ova praksa dolazi iz Japana, te je slična drugim terapijama koje iscjeljuju namjerom, poput primjerice Reikija i Qigonga, a Johrei tvrde da postoji univerzalna energija koja se može primati i usmjeravati namjerom. Kada je usmjerena na ljudsko tijelo, ona podiže duhovne vibracije, kako bi se postiglo duhovno pročišćavanje, što u teoriji poboljšava zdravlje. Kako bi se postiglo optimalno izlječenje, Johrei smatraju da je potrebno više tretmana kako bi se prevladala tjelesna inercija zadržavanja u svom postojećem stanju. Također smatraju da učinci nisu ograničeni isključivo na tijelo, već mogu utjecati i mijenjati fizičko okruženje.
Za ovu studiju, efekti iscjeljivanja namjerom su proučavali, kako je već rečeno, žive i nežive sustave. Živi sustav su činile ljudske stanice mozga, točnije astrociti, najzastupljenije stanice u ljudskom mozgu. Znanstvenici su promatrali ove stanice kako bi ustanovili hoće li namjera iscjeljivanja, usmjerena prema njima, izazvati reprodukciju ili umnožavanje moždanih stanica. Neživi sustav je činio generator nasumičnih brojeva, a znanstvenici su htjeli ispitati hoće li distribucija nasumičnih brojeva odstupati od očekivanog kao posljedica izloženosti iscjeljivanja namjerom. Prethodni eksperimenti su sugerirali da nasumični brojevi, koji po dizajnu teže prema stanju maksimalne entropije, postaju iznenada vrlo uređeni kada su izloženi koherentnom mentalnom stanju, uključujući i iscjeljivanje namjerom i usmjerenu pozornost.
U laboratoriju na Kalifornijskom Pacifičkom Medicinskom Centru, znanstvenici su stavili 16 ljudskih moždanih stanica u zatvorene posude, u inkubator za kulturu stanica. Tu su rasle tijekom 48 sati, a nakon toga su nasumično odabrane i postavljene na različitim lokacijama. U Institut za noetičke znanosti je, u toplinski izoliranim plastičnim kutijama, prevezeno 12 stanica, gdje su bile elektromagnetski i akustično zaštićene i tu se odvijalo daljnje istraživanje. Johrei praktikanti sjedili su oko 20 cm udaljeno od posudica usmjeravajući namjeru iscjeljivanja oko 25 minuta. Šest posudica je bilo izloženo tretmanu, a šest drugih su bile kontrolna skupina. Između tretmana, sva četiri praktikanta su ulazili zajedno u zaštićeni prostor i "mantrali su oko 75 minuta kako bi očistili sobu od bilo čega što bi moglo ometati proces. Rezultati ovog istraživanja ukazuju da su učinci pojedinačnih namjera iscjeljivanja bili mali, ali su imali kumulativni učinak, što znači da su ponavljajući tretmani imali mjerljive posljedice i to jednako i kod moždanih stanica (rasle su brže od kontrolne grupe), kao i kod generatora nasumičnih brojeva, što sve zajedno indicira i opravdava buduća istraživanja. Ovi rezultati također impliciraju sljedeće razmišljanje – što bi se dogodilo kada bi veliki broj osoba usmjerio namjeru iscjeljivanja ka nekom živom sustavu?
Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, provedena su istraživanja u kojima su znanstvenici nedvojbeno zaključili da je ljudska svijest izravno povezana s našim fizičkim materijalnim svijetom. Iako ta veza nije u potpunosti shvaćena, ona svakako postoji, a dobar primjer za to je istraživanje iz 2008. godine, naslova "Radin et al (2008). Namjera suosjećanja kao terapijska intervencija partnera oboljelih od raka: Utjecaj namjere iz daljine na autonomni živčani sustav oboljelih", koje je objavljeno u recenziranom znanstvenom časopisu "Explore", i koje je utvrdilo da ljudska namjera iscjeljivanja ima izravne veze s autonomnim živčanim sustavom kod bolesnika oboljelih od raka.
Ova dvostruko-slijepa studija istraživala je učinke suosjećajnih namjera na autonomni živčani sustav ljudskog "pošiljatelja" i udaljenog "primaoca" tih namjera, i istraživala je kakvu ulogu mogu imati motivacija i obuka u usklađivanju tih učinaka. U istraživanju je sudjelovalo 36 parova koji su bili duboko povezani prijateljskim ili partnerskim odnosima, ili rodbinskim i obiteljskim vezama. Namjera je bila da u istraživanju sudjeluju osobe kojima je doista stalo do drugih osoba, posebno onih s kojima su povezane. Kod svakog para mjerila se razina vodljivosti kože i od obje se tražilo da osjećaju prisutnost drugoga, no primatelji nisu znali u kojim su intervalima pod tretmanom, a kada nisu. Primatelji su bili smješteni u dalekoj zaštićenoj sobi tijekom 30 minuta, a osoba koja je slala namjeru ozdravljenja je držala neki osobni predmet osobe do koje joj je stalo i u određenim kratkim razdobljima od 10 sekundi, slala je misli dobrih namjera i želja, a između intervala namjera bile su pauze. U ukupno 38 seansi sudjelovalo je 36 parova, od kojih je kod 22 para jedna osoba (primatelj) imala rak, a zdrava osoba je slala namjeru. Kod 12 parova od tih 22, zdrava je osoba prošla obuku koja je trajala tri mjeseca gdje je istrenirana za pravilno usmjeravanje misli dobrih namjera (trenirana skupina). Kod ostalih 10 parova, zdrava osoba nije prošla obuku prije testiranja (skupina na čekanju), a u 14 preostalih parova oba člana su bili zdravi i nisu prošli ni kroz kakvu obuku (kontrolna skupina). Mjerila se provodljivost kože u razdobljima u kojima se usmjeravala namjera, i uspoređivala se s provodljivošću kože u razdobljima kada je bila pauza. Kao rezultat, mjerni instrumenti su pokazali povećanu provodljivost kože u razdobljima usmjeravanja namjere. Najveća odstupanja su se pokazala u obučavanoj skupini, manja su bila u skupini na čekanju, a najmanja odstupanja, ali ipak mjerljiva, bila su u kontrolnoj skupini. Dakle, ovo istraživanje je nedvojbeno zaključilo da je usmjeravanje namjere prema osobi koja je udaljena povezana s aktivacijom autonomnog živčanog sustava osobe koja prima tu namjeru.
Liječenje na daljinu obuhvaća svaki svjesni, namjerni čin koji bi imao fizičko ili psihičko djelovanje na drugu osobu. U to to pripadaju svi oblici prijenosa misli poput telepatije, molitve, duhovnog iscjeljivanja te razni drugi nekontaktni oblici djelovanja.
Meta analiza studija "Astin et al (2000). Učinkovitost "iscjeljivanja na daljinu": sustavni pregled randomiziranih ispitivanja" proučila je 23 istraživanja koja su uključivala 2774 bolesnika koji su ispunjavali kriterije. Od analiziranih studija, 5 je istraživalo molitvu, 11 nekontaktni terapijski dodir, a 7 je ispitivalo druge oblike iscjeljivanja na daljinu. Sveukupno, 13 studija, odnosno, 57% je pokazalo statistički značajan učinak ovakvog liječenja, zbog čega su znanstvenici zaključili da ovi dokazi zahtijevaju daljnje istraživanje. Kod ovog istraživanja je vrlo zanimljiv jedan od zaključaka znanstvenika, koji kaže da ovaj rezultat sugerira da molitva može biti učinkovit dodatak standardnoj medicinskoj skrbi. Neočekivan zaključak znanstvenika, no to ne znači da znanost dokazuje postojanje Boga, već moć ljudske namjere.
Liječenje na daljinu, baš kao i telepatija, ima najjače djelovanje i najbolje učinke ako se odvija između osoba koje su u nekoj vezi, no iscjeljitelji koji se bave ovakvim liječenjem nisu u prisnom odnosu s osobom koju tretiraju. U tim slučajevima, pomaže im vizualizacija te osobe uz pomoć slike ili nekog osobnog predmeta. Također kod iscjeljitelja na daljinu nije presudno imaju li ili nemaju bioenergije, jednostavno, oni šalju namjere ozdravljenja, pozitivne misli i energiju osobi kojoj je to namjenjeno, stoga svatko od nas može biti nečiji iscjeljitelj, bitna je dobra volja, istinska briga i vjera u ono što se radi.
Većini ljudi je ova praksa previše apstraktna, čak i više nego liječenje bioenergijom, odnosno rukama, no dio znanstvene zajednice ipak provodi istraživanja o djelotvornosti liječenja na daljinu. Pozitivni rezultati su zapanjujući čak i najvećim skepticima. Istraživanje pod nazivom "Randomizirano dvostruko slijepo istraživanje o učinku iscjeljivanja na daljinu na populaciju s uznapredovalim AIDS-om. Izvješće o studiji malih razmjera.", koje je objavljeno 1998. godine navodi upravo to – iznimno pozitivne rezultate o kojima su izvjestili oboljeli od AIDS-a, koji su sudjelovali u ovom istraživanju. Ova studija je trajala 10 tjedana i obuhvatila je 40 bolesnika koji su se prijavili za liječenje na daljinu te nisu znali hoće li biti liječeni ili će biti u kontrolnoj skupini. Iscjeljivanje su provodili iscjeljitelji koji su predstavljali razne tehnike liječenja i duhovnih tradicija, a nalazili su se diljem SAD-a. Ispitanici i iscjelitelji se nikada nisu upoznali kako bi se izbjegla mogućnost sugestivnog djelovanja. Ispitanici su bili procjenjivani psihometrijskim testovima te testovima krvi, a praćeni su tijekom šest mjeseci. Nakon 6 mjeseci, uspostavilo se da su tretirani ispitanici imali znatno manje novih AIDS-definirajućih bolesti, manju težinu bolesti, znatno manje posjeta liječniku, manje hospitalizacija te manje dana hospitalizacije. Također su pokazali značajno poboljšanje raspoloženja u usporedbi s kontrolnom skupinom. Znanstvenici su zaključili da ovi podaci podržavaju mogućnost učinka liječenja na daljinu kod oboljelih od AIDS-a te ukazuju na potrebu daljnjih istraživanja. Kao dodatna potvrda koliko su ovi nalazi bili statistički značajni, od strane američkog Nacionalnog Instituta za Zdravlje je stigla novčana potpora u iznosu od 500.000 dolara kojom se financira još jedno istraživanje na Kalifornijskom Pacifičkom Medicinskom Centru, ovaj put o utjecaju liječenja na daljinu s naglaskom na glioblastom, smrtonosni oblik raka mozga.
Iako ovakva istraživanja nisu toliko brojna, ona ipak postoje, no nisu baš eksponirana u medijima i znanstvenoj zajednici, bez obzira što su zaključci i rezultati takvih istraživanja iznimno zanimljivi, što priznaju i sami znanstvenici. Možda doba uvažavanja utjecaja našeg uma na sva zbivanja u nama samima i oko nas tek dolazi, a time će se otvoriti i vrata neke sasvim nove budućnosti, one u kojoj ćemo biti svjesni moći misli, i nadajmo se da će ljudska vrsta to iskoristiti u pozitivne svrhe.
Telepatija, intuicija, predviđanje... sve to pripada u takozvane "paranormalne spoznaje", odnosno, fenomene za koje naoko nema čvrstih znanstvenih dokaza. Konkretno, telepatija bi bila sposobnost razmjene misli i osjećaja između dviju osoba na daljinu, bez posredovanja medija. Po ovoj definiciji, zapravo je opisana ljubav, pa čak i mržnja, osjećaji za koje također nema čvrstih materijalnih dokaza, no oni ne pripadaju pod paranormalne fenomene, iako nitko ne može objasniti zašto je prijenos misli i osjećaja u ljubavi normalan, dok se drugi prijenosi i čitanja misli van ovog konteksta smatraju paranormalnim.
Prvo eksperimentiranje s čitanjem misli je zapisao Herodot. Naime, 550 p.n.e., kralj Krez od Lidije izazvao je sedam glasovitih proročica da kažu njegovom glasniku što je on točno radio na određeni dan. Samo je Pitija, svećenica Apolona u Delfima, odgovorila točno - Krez je kuhao gulaš od janjetine i kornjače u brončanom kotliću. Priča je možda bila apokrifna, no parapsiholozi se slažu da ovaj eksperiment nije loš.
Moderna znanost je negdje na zlatnoj sredini, niti ne opovrgava, niti priznaje, a njezin interes za prijenos misli nastao je krajem 18. stoljeća u Francuskoj, kada je telepatija uočena kao nuspojava Franz Mesmerovog proto-hipnotičkog rada. Pojam telepatija je skovao Frederic Myers, osnivač društva za psihička istraživanja, 1882. godine. Od tada je telepatija vruća tema koja je zbunjivala i velike umove poput Oscara Wildea i Sigmunda Freuda, a eksperimenti se nastavljaju i dalje, krenuli su s Zenerovim kartama, a danas se provode na vodećim svjetskim sveučilištima. Jedan od poznatijih je i "Ganzfeld" eksperiment, koji se provodio tijekom 70-tih godina 20-tog stoljeća. Obuhvaćao je ispitanike koji su se nalazili u vrlo opuštenom stanju, sjedeći u mekim naslonjačima, slušajući zvukove valova na slušalicama i očiju pokrivenih filterima koji su propuštali samo meko svjetlo. Ispitanik je trebao pogoditi koju je sliku zamislio (od četiri odabrane) pošiljatelj, a ako je imao više od 25% pogodaka, moglo se govoriti o telepatiji. Kasnija analiza podataka je navela da su ispitanici imali i više od 30% pogođenih slika, što se gledalo kao čvrst dokaz o postojanju telepatije. Isticalo se da postoje ispitanici koji su imali iznimno visok postotak pogođenih slika, čak 56%, no stalno su se sukobljavali pobornici i protivnici, jedni nalazeći dodatne dokaze, a drugi nalazeći propuste.
Istraživanja telepatije uz pomoć tehnologije
Kako bi se što više smanjio utjecaj čovjeka na rezultate eksperimenata s telepatijom, u istraživanja su uključena i računala. Tako istraživanje iz 2013., provedeno na Sveučilištu u Washingtonu, navodi da je uspješno uspostavljena izravna veza između mozgova ispitanika. Studija je obuhvatila šestero osoba koji su podijeljeni u parove, a koji su se nalazili u različitim područjima kampusa. Znanstvenici su putem interneta slali signale iz mozga jedne osobe u mozak druge, u pokušaju kontroliranja pokreta ruke primatelja s mislima osobe koja odašilje misao. Pošiljatelj misli je bio ispred računalne igre u kojoj je trebao braniti grad pucajući. No, pošiljatelji nisu bili u mogućnosti komunicirati s igrom fizički, jedini način na koji su mogli braniti svoj grad je bilo putem misli. Primatelji misli su sjedili u drugom dijelu kampusa, u mračnoj sobi sa slušalicama na glavi i bez mogućnosti gledanja računalne igre. Njihova desna ruka je bila položena na površinu osjetljivu na dodir koja bi na pritisak ispaljivala paljbu u igrici. Ako je mozak-na-mozak veza bila uspješna između dva para, pošiljatelj će putem misli utjecati na primatelja da pritisne dodirnu plohu. Sa stajališta tehnologije, znanstvenici su koristili dvije vrste neinvazivnih instrumenata koji se mogu povezati s ljudskim mozgom u realnom vremenu. Pošiljatelj misli je bio spojen na elektroencefalograf koji čita aktivnost mozga i šalje električne impulse preko interneta ka primatelju. Primatelj je na glavi imao kapu s transkranijalnom magnetskom stimulacijskom zavojnicom postavljenom uz područje mozga koje kontrolira pokrete ruku. Kao rezultat, točnost je varirala između 25% i 83%. Promašaji su se uglavnom događali kod pošiljatelja koji nisu uspjeli precizno izvršiti misao (namjeru) i poslati naredbu "pali".
U drugom istraživanju koje je provedeno u Španjolskoj 2014., znanstvenici su također uspjeli prenijeti misao iz jednog mozga u drugi, konkretno, odašiljatelj pozdrava "Hola" i "Ciao" se nalazio u Indiji, a primatelj je bio u Francuskoj. Istraživači su koristili EEG za snimanje električne aktivnosti putem neurona koji šalju signale u mozak te su, laički rečeno, pretvorili pozdravne riječi u binarni sustav. Kod pošiljatelja se povezao mozak i računalo te su se elektrode spajale na mozak i pratile su specifične elektronske impute. Kod primatelja se odvijao obrnuti proces, ta je osoba primila misli koje je mozak doživio kao bljeskove svjetlosti u vidnom polju, nakon čega su se signali dekodirali.
Nakon ovih studija, uspješno su provedene i druge, primjerice, njemački znanstvenici su iskoristili umove pilota kako bi upravljali simulatorima leta, upravljalo se i bespilotnim letjelicama, a također je stvorena tehnologija kojom su se mogle "vidjeti" misli u ljudskom umu u trenutku stvaranja.
Tako se telepatija doslovno kompjuterizirala, stoga ova istraživanja mogu, ali i ne moraju pripadati u domenu telepatije budući da su u ovo bili uključeni i instrumenti, zapravo, stvorena je tehnologija kojom se misli mogu prebaciti iz mozga u mozak. No premisa telepatije je tu - prijenos misli je svakako ostvaren.
Je li telepatija paranormalna ili normalna pojava?
Dr. Rupert Sheldrake, biolog, navodi da on ne vidi telepatiju kao nešto paranormalno, već upravo suprotno, kao nešto sasvim normalno i uobičajeno, to je jednostavno vid komunikacije između ljudi, životinja ili obje skupine. Primjera za to je jako puno, on je istražio neke od njih, poput telepatije između majke i djeteta, telefonsku i e-mail telepatiju, te primjere telepatije kod životinja. Ovaj priznati profesor s Cambridgea u svom radu "Evolucija telepatije" navodi da su terenska istraživanja pokazala da vukovi i druge divlje životinje mogu komunicirati telepatski čak i kada su iznimno udaljeni jedni od drugih, zatim da su istraživanja pokazala da oko 50% vlasnika pasa i oko 30% vlasnika mačaka vjeruje da njihovi ljubimci mogu odgovoriti na njihove misli i nijeme naredbe. Među ljudima, telepatija je najviše izražena između članova obitelji, kod bliskih prijatelja i kolega. Eksperimentalna istraživanja telepatije stoga ukazuju da je telepatija prirodno sredstvo komunikacije, koja se još uvijek razvija.
Vidljiva telepatija između beba i majki dojilja
Neke dojilje tvrde da kada su daleko od svojih beba, da često znaju kada ih beba treba, jer im tada nadođe mlijeko u grudi i počne curiti i uvjerene su da je to telepatski odgovor. Kako bi saznali više o ovom fenomenu, ispitano je 100 majki koje su nedavno rodile i postavljen im je niz pitanja o njihovim iskustvima tijekom dojenja. 62% njih je doživjelo da im mlijeko nadođe kada su daleko od svojih beba, a 16% je primijetilo da se to podudara s time da ih bebe trebaju. Većina tih žena dojila je svoje bebe već više od šest mjeseci. Osim toga, tri žene su rekle da su osjetile da nešto nije u redu s njihovim djetetom, kada su bile daleko od kuće i utvrdile su da su bebe doista bile u nevolji. Pet žena je komentiralo da se često probude netom prije nego li ih beba pozove po noći.
Telepatija u vezi s telefonskim pozivima, SMS porukama i elektronskom poštom
Telepatija u vezi s telefonskim pozivima je najčešći oblik očite telepatije u suvremenom svijetu. Obično se događa između osoba koje imaju čvrste međusobne odnose ili emocionalne veze, kao što to imaju roditelji i djeca, blizanci, muževi i žene te dobri prijatelji. U eksperimentalnim ispitivanjima u kojima su ispitanici morali utvrditi koji ih od četiri sugovornika zove, prosječni rezultati su bili vrlo značajno iznad 25%, stope koja se uzima kao relevantna za čistu slučajnost. Pozivatelji su odabrani nasumično, a ispitanici su morali pretpostaviti tko ih zove prije odgovaranja na poziv. Ovi pozitivni rezultati su se replicirali i na sveučilištima u Amsterdamu u Nizozemskoj i Freiburgu u Njemačkoj. Sličan fenomen telepatije se javlja i u vezi s elektronskom poštom i SMS porukama. Eksperimentalna ispitivanja svih ovih primjera dala su rezultate koji su bili značajno iznad prosjeka čiste slučajnosti. Verzije telefonskih i SMS testova dizajniranih za otkrivanje vidovitosti, za razliku od telepatije, dali su rezultate na razini slučajnosti, što sugerira da su pozitivni rezultati kod testova telepatije doista posljedica telepatije, a ne vidovitosti. Ovi oblici telepatije su se razvili u vezi sa suvremenim komunikacijskim tehnologijama i vjerojatno se javljaju jer se namjera ljudi u vezi poziva ili slanja poruka može otkriti telepatski prije samog čina.
Telepatija kod životinja
Telepatija je sasvim normalna i uobičajena pojava kod životinja, te dr. Sheldrake vjeruje da nas upravo one mogu najviše naučiti o biologiji, prirodi i svjesnosti. On je ovu pojavu i konkretne primjere istraživao, a mnogi vlasnici kućnih ljubimaca će potvrditi da svakodnevno svjedoče ovakvim situacijama:
Mačke – svaki vlasnik mačke će vam reći da mačka točno zna kada vlasnik ima namjeru odvesti je veterinaru i bez da je transporter igdje na vidiku, i naravno, samo će nestati. Dr. Sheldrake je nazvao 65 veterinarskih klinika u Londonu i upitao ih je jesu li ikada imali problema zbog nepojavljivanja vlasnika i mačaka na zakazanim pregledima. Čak 64 klinika je odgovorilo da stalno imaju taj problem, a jedna klinika je odgovorila da su upravo zbog tog problema prestali zakazivati preglede za mačke u unaprijed dogovoreno vrijeme.
Psi – oni vrlo često znaju kada im vlasnici dolaze kući, čak i kada se vraćaju u različito vrijeme. Dr. Sheldrake je stoga postavio eksperiment tako da su vlasnici pasa dobili nasumične signale na svoje dojavljivače, kad su bili udaljeni od doma bar osam kilometara. Kući bi dolazili javnim prijevozom ili taksijem, tako da nije bilo šanse da pas čuje poznati zvuk motora automobila. Područje u blizini ulaznih prozora je snimano tijekom dana s kamerom s vremenskim kodom. Kao rezultat, 50% pasa je čekalo na vratima u vrijeme kada je njihov vlasnik bio na putu kući. Zanimljivo, njegov skeptični kolega je ponovio ovaj eksperiment koji je završio s istim rezultatima.
Um nije ograničen
Dr. Sheldrake navodi hipotezu da um nije ograničen unutar naših glava, on se širi na isti način kako se magnetno polje proteže oko magneta ili kako se gravitacijsko polje proteže oko planeta. Njegova poznata teorija morfičke rezonance dobro objašnjava dublje razine stvarnosti, te tom teorijom objašnjava utjecaj prethodnih struktura aktivnosti na naknadne slične strukture aktivnosti organizirane morfičkim poljem. Što to konkretno znači? To znači da sjećanja mogu proći i kroz prostor i vrijeme. Što je veća sličnost, to je veći utjecaj morfičke rezonancije. Ovo zapravo znači da svi samo-organizirajući sustavi, kao što su to molekule, kristali, stanice, biljke, životinje pa i ljudi, imaju kolektivno sjećanje iz koje svaki pojedinac crpi i kojoj doprinosi. U najopćenitijem smislu ta hipoteza znači da su takozvani zakoni prirode zapravo običaj. Postoji mnogo indicija o morfičkoj rezonanci, a najupečatljivije istraživanje uključivalo je dugi niz testova o učenju štakora. Započelo je 1920. godine na Harvardu i nastavilo se tijekom nekoliko desetljeća. Štakori su naučili kako pobjeći iz labirinta, a buduće generacije su učile sve brže i brže. Zanimljivo je to da nakon što su štakori na Harvardu naučili pobjeći 10 puta brže, u Edinburghu i Melbourneu su na testiranjima počinjali, manje- više, tamo gdje su štakori s Harvarda stali. U Melbourneu su štakori i dalje poboljšavali sposobnosti bijega nakon ponovljenih testiranja, a taj učinak nije bio ograničen samo na potomke obučenih štakora, što ukazuje više na morfičku rezonancu nego na epigenetski učinak. Veza između telepatije i morfičke reznonace je, primjerice, vidljiva kod životinja, kod kojih je telepatija posljedica načina na koji su životinjske skupine organizirane u morfičkom polju.
Liječenje mislima – liječenje na daljinu
Liječenje na daljinu je drevna ljudska aktivnost koja se i dalje naširoko prakticira diljem svijeta. Tijekom tisuća godina, ljudi su razvili bogatstvo različitih praksi liječenja na daljinu, neka su tradicionalna, neka egzotična, od molitve do šamanskog rituala do telepatskih misli i meditacije s suosjećajnim namjerama. Tijekom posljednjih trideset godina, provedena su mnoga znanstvena istraživanja o potencijalnoj učinkovitosti i vrijednosti liječenja na daljinu. Mnogi vodeći zdravstveni djelatnici i duhovni vođe vjeruju da ova terapeutska praksa može značajno pridonijeti ozdravljenju.
Kako to zapravo funkcionira? Prvo dakako postoji misao, želimo poslati nekoj osobi kojoj je to potrebno pozitivne misli, želje za ozdravljenjem, namjeru da ozdravi, energiju ili sve zajedno, dakle, može se reći da je i ovdje riječ o telepatiji, jer prenosimo misli i osjećaje. Ako promislimo, svima nam je poznato kako utječe stres na ljudski organizam, on ne samo da izaziva psihičke posljedice, nego se očituje i tjelesno, izazivajući mnoge bolesti. A kako nastaje stres? On nastaje utjecajem negativnih učinaka iz okoliša, poput pritiska na poslu, problema u obitelji, raznih briga i svega onoga čemu mi sami nismo uzrok, sve to stvara u nama gomilu negativnih misli, koje će uzrokovati probleme u našem zdravstvenom stanju. Dakle, negativne misli su te koje utječu na naš um i tijelo. Jednako tako, pozitivne misli imaju utjecaja na naše stanje, najočitiji primjer za to su ljudi koji usprkos svim nedaćama nalaze put da ostanu pri zdravom umu i tijelu. Također, očiti primjer ovoga jest istraživanje Masaru Emotoa o vodi, gdje je voda reagirala na pozitivne ili negativne misli i osjećaje stvarajući određene kristale. Naravno, nisu svi ljudi u stanju izboriti se za svoje zdravlje vlastitim mislima, nekima je potrebna pomoć drugih, pomoć osoba koje će im poslati namjeru za ozdravljenjem.
U skladu s ovim razmišljanjima, 2004. godine proveden je trodnevni eksperiment naslova "Radin et al (2004). Mogući učinci namjere iscjeljivanja na kulturama stanica i nasumičnim događajima", a proveden je od strane Instituta za noetičke znanosti, čija je namjera bila istražiti pretpostavku da usmjeravanje namjere ka ljudskom ozdravljenju prema živim i neživim sustavima može imati znanstveno mjerljive rezultate. Rezultati su objavljeni u recenziranom magazinu alternativne i komplementarne medicine.
Za ovo istraživanje su angažirali četiri iskusna Johrei praktikanta, čije liječenje proizlazi iz vjere da ljekovita namjera iscjeljivanja može izazvati pozitivne promjene u tijelu osobe. Ova praksa dolazi iz Japana, te je slična drugim terapijama koje iscjeljuju namjerom, poput primjerice Reikija i Qigonga, a Johrei tvrde da postoji univerzalna energija koja se može primati i usmjeravati namjerom. Kada je usmjerena na ljudsko tijelo, ona podiže duhovne vibracije, kako bi se postiglo duhovno pročišćavanje, što u teoriji poboljšava zdravlje. Kako bi se postiglo optimalno izlječenje, Johrei smatraju da je potrebno više tretmana kako bi se prevladala tjelesna inercija zadržavanja u svom postojećem stanju. Također smatraju da učinci nisu ograničeni isključivo na tijelo, već mogu utjecati i mijenjati fizičko okruženje.
Za ovu studiju, efekti iscjeljivanja namjerom su proučavali, kako je već rečeno, žive i nežive sustave. Živi sustav su činile ljudske stanice mozga, točnije astrociti, najzastupljenije stanice u ljudskom mozgu. Znanstvenici su promatrali ove stanice kako bi ustanovili hoće li namjera iscjeljivanja, usmjerena prema njima, izazvati reprodukciju ili umnožavanje moždanih stanica. Neživi sustav je činio generator nasumičnih brojeva, a znanstvenici su htjeli ispitati hoće li distribucija nasumičnih brojeva odstupati od očekivanog kao posljedica izloženosti iscjeljivanja namjerom. Prethodni eksperimenti su sugerirali da nasumični brojevi, koji po dizajnu teže prema stanju maksimalne entropije, postaju iznenada vrlo uređeni kada su izloženi koherentnom mentalnom stanju, uključujući i iscjeljivanje namjerom i usmjerenu pozornost.
U laboratoriju na Kalifornijskom Pacifičkom Medicinskom Centru, znanstvenici su stavili 16 ljudskih moždanih stanica u zatvorene posude, u inkubator za kulturu stanica. Tu su rasle tijekom 48 sati, a nakon toga su nasumično odabrane i postavljene na različitim lokacijama. U Institut za noetičke znanosti je, u toplinski izoliranim plastičnim kutijama, prevezeno 12 stanica, gdje su bile elektromagnetski i akustično zaštićene i tu se odvijalo daljnje istraživanje. Johrei praktikanti sjedili su oko 20 cm udaljeno od posudica usmjeravajući namjeru iscjeljivanja oko 25 minuta. Šest posudica je bilo izloženo tretmanu, a šest drugih su bile kontrolna skupina. Između tretmana, sva četiri praktikanta su ulazili zajedno u zaštićeni prostor i "mantrali su oko 75 minuta kako bi očistili sobu od bilo čega što bi moglo ometati proces. Rezultati ovog istraživanja ukazuju da su učinci pojedinačnih namjera iscjeljivanja bili mali, ali su imali kumulativni učinak, što znači da su ponavljajući tretmani imali mjerljive posljedice i to jednako i kod moždanih stanica (rasle su brže od kontrolne grupe), kao i kod generatora nasumičnih brojeva, što sve zajedno indicira i opravdava buduća istraživanja. Ovi rezultati također impliciraju sljedeće razmišljanje – što bi se dogodilo kada bi veliki broj osoba usmjerio namjeru iscjeljivanja ka nekom živom sustavu?
Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, provedena su istraživanja u kojima su znanstvenici nedvojbeno zaključili da je ljudska svijest izravno povezana s našim fizičkim materijalnim svijetom. Iako ta veza nije u potpunosti shvaćena, ona svakako postoji, a dobar primjer za to je istraživanje iz 2008. godine, naslova "Radin et al (2008). Namjera suosjećanja kao terapijska intervencija partnera oboljelih od raka: Utjecaj namjere iz daljine na autonomni živčani sustav oboljelih", koje je objavljeno u recenziranom znanstvenom časopisu "Explore", i koje je utvrdilo da ljudska namjera iscjeljivanja ima izravne veze s autonomnim živčanim sustavom kod bolesnika oboljelih od raka.
Ova dvostruko-slijepa studija istraživala je učinke suosjećajnih namjera na autonomni živčani sustav ljudskog "pošiljatelja" i udaljenog "primaoca" tih namjera, i istraživala je kakvu ulogu mogu imati motivacija i obuka u usklađivanju tih učinaka. U istraživanju je sudjelovalo 36 parova koji su bili duboko povezani prijateljskim ili partnerskim odnosima, ili rodbinskim i obiteljskim vezama. Namjera je bila da u istraživanju sudjeluju osobe kojima je doista stalo do drugih osoba, posebno onih s kojima su povezane. Kod svakog para mjerila se razina vodljivosti kože i od obje se tražilo da osjećaju prisutnost drugoga, no primatelji nisu znali u kojim su intervalima pod tretmanom, a kada nisu. Primatelji su bili smješteni u dalekoj zaštićenoj sobi tijekom 30 minuta, a osoba koja je slala namjeru ozdravljenja je držala neki osobni predmet osobe do koje joj je stalo i u određenim kratkim razdobljima od 10 sekundi, slala je misli dobrih namjera i želja, a između intervala namjera bile su pauze. U ukupno 38 seansi sudjelovalo je 36 parova, od kojih je kod 22 para jedna osoba (primatelj) imala rak, a zdrava osoba je slala namjeru. Kod 12 parova od tih 22, zdrava je osoba prošla obuku koja je trajala tri mjeseca gdje je istrenirana za pravilno usmjeravanje misli dobrih namjera (trenirana skupina). Kod ostalih 10 parova, zdrava osoba nije prošla obuku prije testiranja (skupina na čekanju), a u 14 preostalih parova oba člana su bili zdravi i nisu prošli ni kroz kakvu obuku (kontrolna skupina). Mjerila se provodljivost kože u razdobljima u kojima se usmjeravala namjera, i uspoređivala se s provodljivošću kože u razdobljima kada je bila pauza. Kao rezultat, mjerni instrumenti su pokazali povećanu provodljivost kože u razdobljima usmjeravanja namjere. Najveća odstupanja su se pokazala u obučavanoj skupini, manja su bila u skupini na čekanju, a najmanja odstupanja, ali ipak mjerljiva, bila su u kontrolnoj skupini. Dakle, ovo istraživanje je nedvojbeno zaključilo da je usmjeravanje namjere prema osobi koja je udaljena povezana s aktivacijom autonomnog živčanog sustava osobe koja prima tu namjeru.
Liječenje na daljinu obuhvaća svaki svjesni, namjerni čin koji bi imao fizičko ili psihičko djelovanje na drugu osobu. U to to pripadaju svi oblici prijenosa misli poput telepatije, molitve, duhovnog iscjeljivanja te razni drugi nekontaktni oblici djelovanja.
Meta analiza studija "Astin et al (2000). Učinkovitost "iscjeljivanja na daljinu": sustavni pregled randomiziranih ispitivanja" proučila je 23 istraživanja koja su uključivala 2774 bolesnika koji su ispunjavali kriterije. Od analiziranih studija, 5 je istraživalo molitvu, 11 nekontaktni terapijski dodir, a 7 je ispitivalo druge oblike iscjeljivanja na daljinu. Sveukupno, 13 studija, odnosno, 57% je pokazalo statistički značajan učinak ovakvog liječenja, zbog čega su znanstvenici zaključili da ovi dokazi zahtijevaju daljnje istraživanje. Kod ovog istraživanja je vrlo zanimljiv jedan od zaključaka znanstvenika, koji kaže da ovaj rezultat sugerira da molitva može biti učinkovit dodatak standardnoj medicinskoj skrbi. Neočekivan zaključak znanstvenika, no to ne znači da znanost dokazuje postojanje Boga, već moć ljudske namjere.
Liječenje na daljinu, baš kao i telepatija, ima najjače djelovanje i najbolje učinke ako se odvija između osoba koje su u nekoj vezi, no iscjeljitelji koji se bave ovakvim liječenjem nisu u prisnom odnosu s osobom koju tretiraju. U tim slučajevima, pomaže im vizualizacija te osobe uz pomoć slike ili nekog osobnog predmeta. Također kod iscjeljitelja na daljinu nije presudno imaju li ili nemaju bioenergije, jednostavno, oni šalju namjere ozdravljenja, pozitivne misli i energiju osobi kojoj je to namjenjeno, stoga svatko od nas može biti nečiji iscjeljitelj, bitna je dobra volja, istinska briga i vjera u ono što se radi.
Većini ljudi je ova praksa previše apstraktna, čak i više nego liječenje bioenergijom, odnosno rukama, no dio znanstvene zajednice ipak provodi istraživanja o djelotvornosti liječenja na daljinu. Pozitivni rezultati su zapanjujući čak i najvećim skepticima. Istraživanje pod nazivom "Randomizirano dvostruko slijepo istraživanje o učinku iscjeljivanja na daljinu na populaciju s uznapredovalim AIDS-om. Izvješće o studiji malih razmjera.", koje je objavljeno 1998. godine navodi upravo to – iznimno pozitivne rezultate o kojima su izvjestili oboljeli od AIDS-a, koji su sudjelovali u ovom istraživanju. Ova studija je trajala 10 tjedana i obuhvatila je 40 bolesnika koji su se prijavili za liječenje na daljinu te nisu znali hoće li biti liječeni ili će biti u kontrolnoj skupini. Iscjeljivanje su provodili iscjeljitelji koji su predstavljali razne tehnike liječenja i duhovnih tradicija, a nalazili su se diljem SAD-a. Ispitanici i iscjelitelji se nikada nisu upoznali kako bi se izbjegla mogućnost sugestivnog djelovanja. Ispitanici su bili procjenjivani psihometrijskim testovima te testovima krvi, a praćeni su tijekom šest mjeseci. Nakon 6 mjeseci, uspostavilo se da su tretirani ispitanici imali znatno manje novih AIDS-definirajućih bolesti, manju težinu bolesti, znatno manje posjeta liječniku, manje hospitalizacija te manje dana hospitalizacije. Također su pokazali značajno poboljšanje raspoloženja u usporedbi s kontrolnom skupinom. Znanstvenici su zaključili da ovi podaci podržavaju mogućnost učinka liječenja na daljinu kod oboljelih od AIDS-a te ukazuju na potrebu daljnjih istraživanja. Kao dodatna potvrda koliko su ovi nalazi bili statistički značajni, od strane američkog Nacionalnog Instituta za Zdravlje je stigla novčana potpora u iznosu od 500.000 dolara kojom se financira još jedno istraživanje na Kalifornijskom Pacifičkom Medicinskom Centru, ovaj put o utjecaju liječenja na daljinu s naglaskom na glioblastom, smrtonosni oblik raka mozga.
Iako ovakva istraživanja nisu toliko brojna, ona ipak postoje, no nisu baš eksponirana u medijima i znanstvenoj zajednici, bez obzira što su zaključci i rezultati takvih istraživanja iznimno zanimljivi, što priznaju i sami znanstvenici. Možda doba uvažavanja utjecaja našeg uma na sva zbivanja u nama samima i oko nas tek dolazi, a time će se otvoriti i vrata neke sasvim nove budućnosti, one u kojoj ćemo biti svjesni moći misli, i nadajmo se da će ljudska vrsta to iskoristiti u pozitivne svrhe.
Nema komentara:
Objavi komentar