Kad se publika stišala podigao je violinu sa koje su visile tri žice, dao znak dirigentu, namignuo publici i ponovo zasvirao uz povik “Paganini i jedna žica”. Koja snaga, koje samopouzdanje, koja sigurnost i vjera u sebe, koje samopoštovanje!
Ovo je doduše nesvakidašnji, ali divan primjer koji potvrđuje da nas ne određuje ono što nam se događa, nego ono kako mi na to reagiramo.
Svakodnevno se susrećemo sa situacijama da negdje pokupimo nečiji loš komentar ili se prenerazimo od nekog učinjenog nam čina.
Reagiramo ljutnjom, strahom ili osjećajem poniženja, jer se drugi ponašaju grubo ili bezobzirno prema nama, iako znamo da takva reakcija ne vodi ničemu dobrome.
Povrijeđeni smo, razočarani u ljude, bez obzira o kakvom razlogu je riječ, pa nas to odvede do uvrjeđenosti, obeshrabrenja, ogorčenja, bijesa, nepoverenja, straha … , a krajnji učinak svega zajedno nosimo u sebi mjesecima, godinama, prekoravajući se radi ne mudre reakcije, ometajući time svekolike odnose.
U nekom trenutku shvatimo da je situacija, koja nas je povrijedila i izazvala razočaranje, već odavno prošla, a rezultat naše reakcije, koja je odredila naše daljnje moralne i duhovne odluke i činjenja, će još dugo, gotovo zauvijek, utjecati na naš život.
Suočiti sa slabostima drugih i nas samih, od nas zahtjeva razvijanje strpljivosti, fleksibilnosti, dublje razumijevanje Božjih puteva, jer osobe i događaji u našem životu su naši učitelji, nešto nam poručuju i moguće da smo ih sami kao takve prizvali u naš život.
Nije lako, ali bi trebalo naučiti u svakoj situaciji reagirati s puno razumijevanja i ljubavi, bez obzira na to kako drugi postupaju prema nama. Ne, ne, to ne znači da smo postali otirač, dapače, samo smo se izdigli iznad nivoa nastanka problema, kako bi pronašli najbolje rješenje i nešto iz toga naučili.
“Ništa nas ne može povrijediti ako mi to ne dozvolimo.” ~ Eleonor Roosevelt
Između našeg srca i mozga se neće ispriječiti naš ego, ako imamo samopoštovanje i ako smo sigurni da “vozimo u pravom smjeru” i dajemo svoj maksimum za ličnu i opštu dobrobit. Samopoštovanje se manifestuje jednako kroz poštovanje vlastitih osjećaja, potreba i zahtjeva, kao i kroz poštovanje drugih ljudi, i to na način da ih doživljavamo kao snažne i sposobne ljude, sa povremenim slabostima i manama, kao što smo i sami.
Osim toga, a radi ispravne reakcije, važno je osvjestiti činjenice da na gotovo iste situacije, ne reagiramo uvijek isto.
Imali smo prilike čuti, a možda smo i sami izgovorili rečenicu u smislu “Znam reagirao sam ružno, ali našao me kad nisam bio dobre volje.”, a to znači da težinu neke situacije određuje naše mentalno stanje u trenutku događanja iste, to jest naša percepcija određuje našu reakciju, što znači da su okolnosti neutralne, a naše mentalno stanje, naše misli i percepcija, ih čine pozitivnima ili negativnima. Pa čak svaki događaj iz jedne perspektive može izgledati negativan, dok iz neke druge može biti pozitivan.
Kako je rekao Napoleon Hill: “Svaka nevolja, svaki neuspjeh i svaka bol u srcu nosi sa sobom jednako veliko ili čak i veće sjeme dobrobiti.”
Teške životne krize su teške životne krize, ali uvek imamo mogućnost izbora, pa tako možemo birati kako ćemo ih nositi.
Gotovo svakodnevno susrećem čovjeka, u dobi preko 85 godina, koji se više od dvadeset godina nosi sa teškom embolijom pluća, petnaestak godina sa rakom prostate i svim poteškoćama koje uz to dvoje ide. Uz sve to nikada nije prihvatio status teškog bolesnika. Svakodnevno izlazi napolje zadajući sebi obaveze koje treba odraditi, vozi auto i još uvijek radi u vrtu. Na moje pitanje kako se osjeća, uvijek kratko odgovara sa dobro, a onda pun pažnje i interesa pita mene kako sam ja, šta radim, kako je porodica, pita za sve članove pojedinačno. Uvijek ima dobar komentar na aktuelna događanja, ili u vezi neke druge životne teme, tako da njegov sugovornik obično odlazi od njega bogatiji. Njegov moto je da ne želi biti mrtav prije nego što umre. Naravno da to zahtijeva silnu snagu koju najvjerovatnije dobija iz onoga što još uvijek daje.
Stephen Covey iznosi teoriju da se samo 10 posto našeg života odvija bez našeg uticaja, a ostalih 90 posto se kreira iz onoga kako reagiramo na ono što nam se događa.
On navodi jedan banalan primjer: Porodica za doručkom, kćerka se igra dok jede i slučajno prevrne šoljicu i poprska oca po košulji. On skače ljutito, galami na nju, na ženu kako je loše posložila doručak na stolu, odlazi u sobu i menja košulju, a kad se vrati nazad nađe kćerku u suzama, ženu ljutu i tužnu, odlazi na posao razmišljajući o svom lošem danu, koji će uticati na obavljanje radnih zadataka.
Covey predlaže, da bi bilo bolje upozoriti kćerku da se za doručkom ne igra, otići u sobu i presvući košulju, pozdraviti se sa ženom i kćerkom, koje ga isprate sa zahvalnošću i poštovanjem, a on odlazi na posao razmišljajući kako je to jedan obećavajući dan. Covey je u pravu, naravno, ali ponekad jednostavno reagiramo pogrešno. Zašto?
Zašto inače sabotiramo naše zdravlje i dobrobit?
Zašto se pametna, obrazovana, zdravstveno osvještena osoba, vrlo često ponaša kako ne bi htjela, reagira svađalački na životne probleme, unosi u svoje dragoceno tijelo smeće, ili čini nešto slično za šta sigurno zna da je to ne vodi životu koji bi željela živjeti? Ta činjenica da usprkos saznanjima, informacijama i mogućnostima, nastavljamo slijediti navike za koje znamo da nam ne donose ništa dobro, zaista zbunjuje.
Odgovor je moguće u našem mozgu, jer tu je “kontrolni centar” za naše fizičko, mentalno, društveno i duhovno zdravlje, a da bi dobro izvršavao svoju, mozak zahtjeva njegu dobrim mislima i hranjenje dobrim namirnicama.
Kad je mozak gladan i pati, tada pati i naše ponašanje, pate naše odluke, a sve utiče na naše zdravlje i kvalitet življenja. Kada brinemo o mozgu, mozak će brinuti o nama i pomoći nam da donosimo pametne odluke. Ukratko, bit ćemo sretniji i pametniji, sa oštrim umom, puni energije, atraktivni, mladi, živjet ćemo duže, zdravije, bolje i imat ćemo dovoljno strpljenja za mudar odgovor na sve životne situacije!
Pitamo se kako u ovoj ludnici naći lijepu misao, kojom ćemo nahraniti naš mozak?
Pa ako se potrudimo da ne budemo samo konzumenti tuđih razmišljanja i ideja koje nam se serviraju iz ko zna kojeg razloga, nego pogledamo malo bolje sve oko sebe, vidjet ćemo ljepotu, dobrotu, radost, jer sve je to u oku koje gleda.
Osim toga, moramo eliminisati jedan feler koji imamo. U toku dana nam se može dogoditi deset lepih stvari, a samo jedna ružna, na kraju dana ćemo razmišljati i na onu ružnu, što će nam utjecati, ne samo na taj dan, nego i na kvalitet slijedećeg.
Dakle, percepcija događanja utječe na našu reakciju, reakcija utječe na sadašnjost, koja utječe na našu budućnost. Moramo kratko spomenuti da isto tako budućnost utječe na našu sadašnjost, jer zamislite kako bi se dobro osjećali kada bi nam se sutra trebala dogoditi najbolja stvar na svijetu. Sve teškoće današnjeg dana bi bile zanemarive, sasvim lagano bi rješavali sve probleme, u iščekivanju onog sutra!
Nema komentara:
Objavi komentar