Osho – O prosvjetljenju

Sjećam se sudbonosnog dana, 21. ožujka, 1953. Radio sam tokom mnogih života — radio sam na sebi, borio se, činio sve što može da se čini — a ništa se nije događalo.

Sada razumijem zašto se ništa nije događalo. Sam taj napor je bio prepreka, same ljestve su sprečavale, sam nagon za traganjem je bio prepreka. Ne da čovjek može dospjeti bez traganja. Traganje je potrebno, ali onda dođe trenutak kada traganje mora biti odbačeno. Čamac je potreban da bi se prešla rijeka, ali onda dođe trenutak kada morate izaći iz čamca i potpuno zaboravite na njega i napustite ga. Napor je potreban, bez napora ništa nije moguće. A također, jedino sa naporom, ništa je moguće.

Upravo pred dvadeset prvi ožujka 1953, sedam dana ranije, ja sam prestao raditi na sebi. Dođe trenutak kada vidiš svu uzaludnost napora. Učinio si sve što možeš, a ništa se ne događa. Učinio si sve što je ljudski moguće. Što drugo onda možeš učiniti? U čistoj bespomoćnosti, čovjek odbacuje svako traganje.

I onog dana kada je traganje prestalo, onog dana kad nisam tragao za ničim, onog dana kad nisam očekivao da se nešto dogodi, počelo je da se događa. Podigla se nova energija. To nije dolazilo iz nekog izvora. To je dolazilo ni iz čega i niotkuda i odasvud. Bilo je u drveću i u stijenama i nebu i suncu i zraku – bilo je svuda. A ja sam tragao tako mukotrpno, i mislio sam da je to veoma daleko. A bilo je tako blizu i tako blisko. Baš zbog toga što sam neumorno tragao, bio sam postao nesposoban da vidim blizu. Traganje je uvijek za dalekim, traganje je uvijek za udaljenim – a to nije bilo udaljeno. Bio sam postao dalekovid, bio sam izgubio kratkovidost. Oči su bile postale fokusirane na ono daleko, horizont, i bile su izgubile kvalitetu da vide ono što je sasvim blizu, što te okružuje. Onoga dana kada je prestao napor, ja sam također stao. Jer ne možeš postojati bez napora, i ne možeš postojati bez želje, i ne možeš živjeti bez stremljenja.

Pojava ega, sebstva, nije stvar, to je proces. To nije supstanca koja sjedi tu u tebi, ti to moraš stvarati u svakom trenutku. To je kao okretanje pedala na biciklu. Ako okrećeš pedale, on ide sve dalje, ako ne okrećeš pedale, on stane. Može ići malo zbog prošlog impulsa, ali onog trenutka kad prestaneš okretati pedale, zapravo, bicikl počne da se zaustavlja. On nema više energije, nema više moći da ide bilo kuda. On će se srušiti i kolabirati.

Ego postoji zato što nastavljamo okretati pedale želje, zato što nastavljamo težiti da dobijemo nešto, zato što skačemo ispred samih sebe. Upravo to je fenomen ega – skok ispred sebe, skok u budućnost, skok u sutrašnjicu. Skok u ono što ne postoji stvara ego.

Zbog toga što potječe iz nepostojećeg, on je nalik na fatamorganu. To se sastoji od želje i ničega više. To se sastoji samo od žeđi i ničeg više. Ego nije u sadašnjosti, on je u budućnosti. Želja i ego postoje u suradnji, oni koordiniraju. Ako si u budućnosti, tada je, čini se, ego vrlo supstancijalan. Ako si u sadašnjosti, ego je opsjena, počinje iščezavati. Onog dana kada sam prestao tragati… i nije ispravno reći da sam ja prestao tragati, bolje će biti da se kaže: onog dana kada je prestalo traganje. Stvarnost se događa samo kada želja prestane. Dakle, ovo je dilema. Što da se radi? Želja je tu, a prosvijetljene osobe stalno govore da želja mora biti zaustavljena, i nastavljaju odmah zatim govoreći da ne možeš zaustaviti želju. Pa što da se radi? Ostavljaš ljude u nedoumici. Oni su u želji, sigurno. Kažeš da ona mora biti zaustavljena – u redu. A onda kažeš da ne može biti zaustavljena. Što onda treba uraditi? Želja mora da se razumije.

Ti je možeš razumjeti, potrebna je neposredna percepcija, i potrebno je neposredno prodiranje. Pogledaj u želju, samo vidi što je to, i vidjet ćeš lažnost toga, i vidjet ćeš da to ne postoji. I želja padne i, istovremeno, u tebi nešto pada. Ego ne može postojati bez želje, želja ne može postojati bez ega. Želja je projicirani ego, ego je introprojekcija želja. Oni su zajedno, dva aspekta iste pojave.

Onog dana kada je prestalo željenje, osjetio sam se vrlo beznadežno i bespomoćno. Nema nade, jer nema budućnosti. Nema se čemu nadati, jer se pokazalo da je svako nadanje uzaludno, to ne vodi nikuda. Ideš u krugovima, to nastavlja da se njiše pred tobom, to nastavlja da stvara nove opsjene, stalno te poziva: ‘Hajde, trči brže, stići ćeš.’ Ali koliko god ti brzo trčao, nikada ne stižeš. Zbog toga, Buda to zove iluzijom. To je kao horizont koji vidiš oko Zemlje. On se pričinjava, ali ne postoji. Ako kreneš, on se stalno udaljava od tebe. Što brže trčiš on se brže udaljava. Što sporije ideš, on će se sporije udaljavati. Ali jedna stvar je sigurna – rastojanje između tebe i horizonta ostaje apsolutno isto. Čak ni za jedan jedini pedalj ne možeš smanjiti rastojanje između sebe i horizonta. Ne možeš smanjiti rastojanje između sebe i svoje nade.

Nada je horizont. Ti pokušavaš premostiti sebe do horizonta, do nade, do projicirane želje. Želja je most, most od sna – jer horizont ne postoji, ne možeš praviti most ka njemu, možeš samo sanjati o mostu.

Ne možeš biti udružen sa onim što ne postoji. Onog dana kada je želja prestala, onog dana kada sam pogledao u nju i shvatio, ona je bila jednostavno uzaludna. Bio sam bespomoćan i bez nade. Ali baš u tom trenutku nešto je počelo da se događa. Počelo je da se događa ono isto na čemu sam kroz mnoge živote radio, a nije se događalo. U tvojoj beznadnosti je jedina nada, a u tvojoj bezželjnosti je jedino tvoje ispunjenje, a u tvojoj ogromnoj bespomoćnosti, odjednom čitavo postojanje počne ti pomagati. Ono čeka. Kad vidi da radiš svojevoljno, ono ne smeta. Ono čeka, može da čeka beskonačno, jer za njega nema žurbe. Ono je vječnost. Onog trenutka kada nisi svojevoljan, onog trenutka kad padneš, onog trenutka kad iščezneš, čitavo postojanje jurne ka tebi, ulazi u tebe. I po prvi put stvari počnu da se događaju. Sedam dana sam živio u vrlo beznadežno i bespomoćnom stanju, ali u isto vrijeme, nešto je uskrslo. Kad kažem beznadežan, ja ne mislim na ono što ti podrazumijevaš pod beznadežnim. Prosto hoću reći da nije bilo nade u meni. Nada je bila odsutna. Bio sam sretan zapravo, bio sam vrlo smiren, tih i pribran i usredišten. Bez nade, ali u potpuno novom smislu. Beznadežnost je bila apsolutna i potpuna. Nada je bila iščezla i sa njom njen parnjak, beznadežnost, također je bila iščezla. Bilo je to jedno potpuno novo iskustvo – biti bez nade. To nije bilo negativno stanje. Moram koristiti riječi – ali to nije bilo negativno stanje. Bilo je apsolutno pozitivno. To nije bilo tek odsustvo, osjetilo se prisustvo. Nešto se prelijevalo u meni, mene je prelijevalo. A kada kažem da sam bio bespomoćan, ja ne podrazumijevam riječ u rječničkom smislu.

Ja prosto kažem da sam bio bez sebe. To je ono što mislim kada kažem bespomoćan. Prepoznao sam činjenicu da me nema, tako ne mogu zavisiti od sebe, tako ne mogu stajati na svom sebe tlu – nije bilo tla ispod. Bio sam u ambisu… ambisu bez dna. Ali nije bilo straha zato što nije bilo ničeg što bi trebalo zaštititi. Nije bilo straha, jer nije bilo nikoga tko bi bio uplašen. Tih sedam dana su bili dani ogromne transformacije, totalne transformacije. A posljednjeg dana, prisustvo jedne totalno nove energije, novog svijetla i novog ushićenja, postalo je tako intenzivno da je bilo skoro nepodnošljivo – kao da sam eksplodirao, kao da sam letio od blaženstva. Bilo je nemoguće tome dati bilo kakav smisao, što se dogodilo. Bio je to jedan vrlo ne-smisleni svijet – teško za shvatiti, teško da se stavi u neke kategorije, teško, teško da riječima, jezikom može objasniti. Svi sveti spisi su izgledali mrtvi i sve riječi koje su korištene za ovo iskustvo izgledale su vrlo blijede, anemične. Ovo je bilo tako živo.

Bilo je kao val plime blaženstva. Čitav dan je bio čudan, divan, i to je bilo slamajuće iskustvo. Prošlost je iščezavala, kao da nikada nije bila pripadala meni, kao da sam o njoj negdje bio čitao, kao da sam bio sanjao o njoj, kao da je to bila nečija tuđa priča koju sam čuo i kao da mi je netko pričao. Oslobađao sam se prošlosti, iskorjenjivao sam se iz svoje povijesti, gubio sam svoju autobiografiju. Postajao sam ne-postojanje, ono što Buda zove anata. Granice su iščezavale, razlike su iščezavale.

Um je iščezavao; bio je milionima milja daleko. Bilo je teško dohvatiti ga, on je jurio sve dalje, a nije bilo nagona da se on zadrži blizu. Bio sam prosto indiferentan na sve to. To je bilo u redu. Nije bilo nagona da se ostane u kontinuitetu sa prošlošću. Do večeri je postalo tako teško to podnositi – boljelo je, bilo je bolno. Nešto je bilo vrlo izvjesno, nešto je trebalo da se dogodi. Bilo je teško reći što je to – možda će to biti moja smrt – ali straha nije bilo. Bio sam spreman na to. Onih sedam dana su bili tako lijepi da sam bio spreman umrijeti, ništa drugo nije bilo potrebno. Oni su bili tako neizmjerno blaženi, bio sam tako zadovoljan, da ako je smrt dolazila, bila je dobrodošla. Ali nešto je trebalo da se dogodi – nešto kao smrt, nešto vrlo drastično, nešto što će biti ili smrt ili novo rođenje, raspeće ili uskrsnuće – ali nešto od ogromnog značaja bilo je tu odmah iza ugla. I bilo je nemoguće držati oči otvorene.

To stanje spavanja nije ličilo na spavanje. Sada mogu razumjeti ono što Patanđali misli kada kaže da su spavanje i samadhi slični. Samo sa jednom razlikom – što si u samadhiju potpuno budan i spavaš također.Usnuo i budan istovremeno, čitavo tijelo opušteno, svaka stanica tijela potpuno opuštena, svako funkcioniranje opušteno, a ipak svjetlost svijesti gori u tebi… jasno i bez dima. Ostaneš budan a ipak relaksiran, opušten ali potpuno svjestan. Tijelo je u najdubljem mogućem snu, a tvoja svijest je na svom vrhuncu. Susreću se vrhunac svjesnosti i dolina tijela. Zaspao sam. Bio je to vrlo čudan san. Tijelo je usnulo, ja sam bio budan. To je bilo tako čudno – kao da je čovjek bio rastrgan u dva smjera, dvije dimenzije; kao da je polarnost postala potpuno fokusirana, kao da sam bio obje polarnosti zajedno… sretali su se pozitivno i negativno, sretali su se spavanje i svijest, sretali su se smrt i život. To je trenutak kad možeš reći ´sreću se stvoritelj i stvoreno.´ To je bilo neobično. Po prvi put te to šokira do samih korijena, poljulja tvoje temelje.

Nikada ne možeš biti isti nakon tog iskustva; ono donosi novu viziju tvom životu, novu kvalitetu. Negdje oko dvanaest, oči su mi se iznenada otvorile – ja ih nisam bio otvorio. San je prekinulo nešto drugo. Osjetio sam neko veliko prisustvo oko sebe u sobi. Bila je to veoma mala soba. Osjetio sam pulsirajući život svuda oko sebe, veliko treperenje – gotovo nalik na uragan, veliku oluju svjetlosti, radost, ekstazu. Davio sam se u tome.

To je postalo tako neizmjerno stvarno da je sve postalo nestvarno. Zidovi sobe su postali nestvarni, kuća je postala nestvarna, moje vlastito tijelo je postalo nestvarno. Sve je bilo nestvarno jer je sada po prvi put bila stvarnost. Zato, kada Buda i Šankara kažu da je svijet maya, iluzija, nama je teško to razumijeti. Jer mi poznajemo samo ovaj svijet, nemamo nikakvu predodžbu. Ovo je jedina stvarnost za koju znamo. O čemu to ovi ljudi govore – ovo je maya, iluzija? Ovo je jedina stvarnost. Ako ne saznate ono stvarno realno, njihove riječi ne mogu biti shvaćene, njihove riječi ostanu teorijske. One sliče na hipoteze. Možda ovaj čovjek predlaže filozofiju – ‘Svijet je nestvaran.’ Kada je Beerkli na Zapadu rekao da je svijet nestvaran, šetao je sa jednim od svojih prijatelja, vrlo logičnim čovjekom; taj prijatelj je bio gotovo skeptik. Podigao je kamen sa puta i jako udario Berklija po nozi. Berkli je kriknuo, krv je jurnula, i skeptik reče: A sad, svijet je nestvaran, a? Kažeš da je svijet nestvaran? – zašto si onda kriknuo? Ovaj kamen je nestvaran? – zašto si onda kriknuo? Zašto onda držiš nogu i zašto iskazuješ toliku bol i muku na svom licu? Prestani sa tim. To je nestvarno.

Sada ovaj tip čovjeka ne može razumjeti što Buda misli kada kaže da je svijet opsjena. On ne misli da možeš proći kroz zid. On ne kaže to – da možeš jesti kamenje i da ne pravi nikakvu razliku jedeš li kruh ili kamenje. On ne kaže to. On kaže da ima jedna stvarnost. Jednom kada je spoznaš, ova takozvana stvarnost prosto izblijedi, prosto postane nestvarna. Sa višom stvarnošću u viđenju, javlja se usporedba, inače ne. U snu, san je stvaran. Ti sanjaš svake noći. San je jedna od najvećih aktivnosti koju stalno činiš. Ako živiš šezdeset godina, dvadeset godina ćeš spavati i skoro deset godina ćeš sanjati. Deset godina u životu – ništa drugo ne radiš tako mnogo. I svakog jutra kažeš da je to bilo nestvarno, i opet noću kad sanjaš, san postane stvaran.

U snu je jako teško sjetiti se da je to samo san, ali ujutro je to tako lako. Što se događa? Ti si ta ista osoba. U snu postoji samo jedna stvarnost. Kako usporediti? Kako reći da je to nestvarno? U usporedbi s čim? To je jedina stvarnost. Sve je nestvarno onoliko koliko i sve ostalo, zato nema usporedbe. Ujutro, kada otvoriš oči, tu je druga stvarnost. Sada možeš reći da je sve to bilo nestvarno. U duhu sa ovom stvarnošću, san postane nestvaran.

Postoji buđenje – u duhu sa TOM stvarnošću TOG buđenja, čitava ova stvarnost postane nestvarna. Te noći sam po prvi put razumio značenje riječi maya. Ne da nisam bio znao tu riječ ranije, ne da nisam bio svjestan značenja riječi. Kao što si ti svjestan, ja sam također bio svjestan značenja – ali nikada ranije nisam to bio razumio. Kako možeš razumjeti bez iskustva stvarnog viđenja? Te noći, još jedna stvarnost je otvorila svoja vrata, još jedna dimenzija je postala dostupna. Iznenada je bila tu, ta druga stvarnost, odvojena stvarnost, ono stvarno stvarno, ili kako god želiš da to nazoveš – nazovi to bogom, nazovi to istinom, nazovi to dhamma, nazovi to tao, ili kako god hoćeš. To je bilo bezimeno. Ali to je bilo prisutno – tako neprozirno, tako transparentno, a ipak tako čvrsto da ga je čovjek mogao dodirnuti. To me je gotovo ugušilo u onoj sobi. To je bilo previše i još nisam bio sposoban to apsorbirati. U meni se pojavio duboki nagon da izjurim iz sobe, da odem pod nebo – gušilo me je. To je bilo previše! To će me ubiti! Da sam ostao još nekoliko trenutaka, to bi me bilo ugušilo – tako je izgledalo. Izjurio sam iz sobe, izašao sam na ulicu. Postojao je veliki nagon samo da se bude ispod neba sa zvijezdama, sa drvećem, sa Zemljom… da se bude sa prirodom. I onda kada sam izašao, osjećaj gušenja je iščezao. Bilo je to jedno suviše malo mjesto za takvu veliku pojavu.

Čak i nebo je malo mjesto za tu veliku pojavu. To je veće od neba. Čak ni nebo nije granica tome. Ali onda sam se osjetio spokojnijim. Išao sam ka najbližem vrtu. To je bio potpuno nov hod, kao da je gravitacija bila iščezla. Hodao sam, ili sam trčao, ili sam prosto letio; bilo je teško razlučiti. Nije bilo gravitacije, osjećao sam se bestežinski – kao da me je uzimala neka energija. Bio sam u rukama neke druge energije. Po prvi put nisam bio sam, po prvi put više nisam bio pojedinac, po prvi put je došla kap i pala u ocean. Sada je čitav ocean bio moj. Ja sam bio ocean. Nije bilo ograničenja. Pojavila se ogromna moć, kao da mogu učiniti bilo što. Mene nije bilo, postojala je samo ona moć. Dospio sam do vrta u koju sam imao običaj ići svakog dana. Vrt je bio zatvoren, zatvoren preko noći. Bilo je suviše kasno, bilo je skoro jedan sat po ponoći. Vrtlari su čvrsto spavali. Morao sam ući u vrt kao lopov. Morao sam se penjati na vrata. Ali nešto me je vuklo ka tom vrtu. Nije bilo u mojoj moći sprečavati sebe. Prosto sam plutao. To je ono što mislim kada kažem ponovo i ponovo ‘plutaj sa rijekom, nemoj gurati rijeku.’ Bio sam opušten, bio sam relaksiran. Mene nije bilo. ‘To’ je bilo prisutno, nazovi to bogom – bog je bio prisutan. Htio bih da to nazovem TO, jer bog je previše ljudska riječ, pa je postala previše prljava od prevelike upotrebe, zagadilo je jako mnogo ljudi. Kršćani, hindusi, muhamedanci, svećenici i političari – svi oni su iskvarili ljepotu te riječi. Zato mi dopusti da to nazovem TO. TO je bilo prisutno, a ja sam samo bio nošen… nošen valom plime. Onog trenutka kad sam ušao u vrt, sve je postalo osvijetljeno, bilo je to po čitavom tom mjestu – blagoslov, blagoslovljenost. Mogao sam vidjeti drveće po prvi put – njihovo zelenilo, njihov život, sam njihov sok koji teče. Cijeli vrt je spavao. Drveće je spavalo. Ali ja sam mogao vidjeti cijeli vrt živ, čak i sitni listovi trave su bili tako lijepi. Pogledao sam okolo. Jedno drvo je bilo neizmjerno svijetlo – drvo molšrija. Ono me je privuklo, vuklo me je ka sebi. Ja ga nisam bio odabrao, sam bog ga je odabrao. Otišao sam do drveta, sjeo sam ispod drveta. Kada sam sjeo tamo, stvari su se počele smirivati.

Čitav univerzum je postao blagoslov. Teško je reći koliko dugo sam bio u tom stanju. Kada sam se vratio kući, bilo je četiri sata ujutro, pa mora da sam bio prema vremenu na satu najmanje tri sata – ali to je bila beskonačnost. To nije imalo nikakve veze sa vremenom na satu. To je bilo bezvremeno. Ta tri sata su postali čitava vječnost, beskrajna vječnost. Vremena nije bilo, promicanje vremena nije bilo; bila je to nedodirljiva, nemjerljiva stvarnost -.

I toga dana se dogodilo nešto što se nastavilo – ne kao kontinuitet – ali se još uvijek nastavljalo kao neka podstruja. Ne kao permanentnost – svakog trenutka to se događalo ponovo i ponovo. Čudo je bilo svakog trenutka. Te noći… i od te noći ja uopće nisam bio u tijelu. Ja lebdim oko njega, postao sam neizmjerno moćan i istovremeno i vrlo slab. Postao sam vrlo snažan, ali ta snaga nije snaga Muhameda Alija. Ta snaga nije snaga stijene, ta snaga je snaga ružinog cvijeta – tako krhkog u svojoj snazi… tako slab, tako osjetljiv, tako delikatan. Stijena će postojati, cvijet može nestati svakog trenutka, no ipak, cvijet je jači od stijene, zato što je življi. Ili, snaga kapi rose, na vlati trave koja samo blista na jutarnjem suncu – tako lijepa, tako mila, a ipak može skliznuti svakog trenutka. Tako neusporediva u svojoj milosti, ali može doći mali vjetrić i kap rose može skliznuti i izgubiti se zauvijek.

Prosvijetljeni imaju snagu koja nije ovozemaljska. Njihova snaga je potpuno od ljubavi… Kao ružin cvijet ili kap rose. Njihova snaga je vrlo krhka, ranjiva. Njihova snaga je snaga života, a ne smrti. Njihova moć nije od onoga što ubija; njihova moć je od onoga što stvara. Njihova moć nije od nasilja, agresije; njihova moć je moć milosti. Ali nikada više nisam bio u tijelu, samo lebdim oko tijela. I zbog toga kažem da je to bilo ogromno čudo. Svakog trenutka sam iznenađen što sam još uvijek ovdje. Ne trebam biti ovdje. Trebalo je da odem svakog trenutka, još uvijek sam ovdje. Svakog jutra otvorim oči i kažem: ‘Dakle, opet sam tu?’ Jer skoro se čini nemogućim. Čudo je bilo kontinuitet. Ja sam lomljiv, delikatan i osjetljiv. To je moja snaga. Ako baciš kamen na cvijet, kamenu se neće ništa dogoditi, cvijet će nestati. Ali ipak ne možeš reći da je kamen moćniji od cvijeta. Cvijet će nestati zato što je cvijet bio živ. A kamen – njemu se ništa neće desiti zato što je on mrtav. Cvijet će nestati zato što cvijet nema snagu uništavanja. Cvijet će prosto nestati i ustupiti mjesto kamenu. Kamen ima moć da uništi jer kamen je mrtav. Upamti, od toga dana ja stvarno uopće nisam bio u tijelu; samo neka delikatna nit me povezuje sa tijelom. I stalno sam iznenađen da cjelina nekako hoće da sam ovdje, jer ja više nisam ovdje svojom osobnom snagom, nisam više ovdje po svojoj volji. Mora biti da me cjelina zadržava ovdje, da mi dopušta da se još malo zadržim na ovoj obali. Možda cjelina želi da podijeli nešto sa tobom kroz mene.

Od tog dana svijet je nestvaran. Otkriven je još jedan svijet. Kada kažem da je svijet nestvaran ne mislim da je nestvarno ovo drveće. Ovo drveće je apsolutno stvarno – ali način kako vidiš ovo drveće je nestvaran. Ovo drveće je stvarno samo po sebi – ono postoji u Bogu, ono postoji u apsolutnoj stvarnosti – ali onako kako ga ti vidiš, ti ga uopće ne vidiš; ti vidiš nešto drugo, fatamorganu. Ti stvaraš svoj osobni san oko sebe i ako se ne probudiš, nastavit ćeš sanjati. Svijet je nestvaran jer je svijet koji poznaješ svijet tvojih snova. Kada snovi otpadnu i ti se prosto sretneš sa svijetom koji postoji, tada stvarnim svijetom.

Ne postoje dvije stvari, bog i svijet. Bog je svijet, ako imaš oči, bistre oči, bez ikakvih snova, bez prašine snova, bez izmaglice sna; ako imaš bistre oči, jasnoću, percepcije, samo Bog postoji. Onda, Bog je negdje zeleno drvo, a negdje drugo, bog je sjajna zvijezda, a negdje drugo, bog je ptica kukavica, a negdje drugo, bog je cvijet, a negdje drugo, dijete, a negdje drugo, rijeka – onda samo Bog jeste. Onog trenutka kada počneš gledati, samo Bog jeste. Ali upravo sada, što god vidiš nije istina, to je projicirana laž. To je značenje fatamorgane. Čim vidiš, čak i na jedan jedini tren, ako možeš vidjeti, ako možeš sebi dopustiti vidjeti, ustanovit ćeš kako je svuda prisutan ogroman blagoslov, svuda – u oblacima, na suncu, na zemlji. Ovo je divan svijet. Ali ja ne govorim o tvom svijetu, ja govorim o svom svijetu. Tvoj svijet je jako ružan, tvoj svijet je tvoj svijet koga je stvorilo sebstvo, tvoj svijet je projicirani svijet.

Ti koristiš stvarni svijet kao ekran i na njega projiciraš svoje osobne ideje. Kada kažem svijet je stvaran, svijet je neizmjerno lijep, svijet je svijetao sa beskonačnošću, svijet je svjetlost i ushićenje, to je slavlje, mislim na svoj svijet – ili na tvoj svijet, ako odbaciš svoje snove.

Kada odbaciš svoje snove, vidiš isti svijet kako ga je svaki Buda uvijek vidio. Kada sanjaš, sanjaš privatno. Da li si to opazio? – da su snovi privatni. Ne možeš ih podijeliti čak ni sa svojom voljenom osobom. To nije moguće. San je privatna stvar, zbog toga je on iluzoran, on nema objektivnu stvarnost. Bog je nešto univerzalno. Čim izađeš iz svojih privatnih snova, to je tu. Uvijek je bilo tu. Čim su ti oči bistre, iznenadna osvijetljenost – odjednom si preplavljen ljepotom, veličanstvenošću i milošću. To je cilj, to je sudbina.

Dopusti mi da ponovim.

Bez napora, nikada nećeš to postići, sa naporom to nitko nikada nije postigao. Trebat će ti veliki napor, i samo tada dođe trenutak kada napor postane uzaludan. Ali on postane uzaludan samo kada si došao do samog njegovog vrhunca, nikada prije toga. Kada si došao do samog vrhunca svog napora – sve što možeš učiniti ti si učinio – tada, odjednom nema potrebe da se čini bilo što više. Odbaciš napor. Ali nitko ga ne može odbaciti na sredini, on se može odbaciti samo na samom kraju. Zato, idi do same krajnosti, ako želiš to odbaciti. Čini koliko god možeš napora, uloži u njega cjelokupnu svoju energiju i totalno srce, tako da jednog dana možeš vidjeti – sada me napor neće odvesti nikuda. I toga dana nećeš biti ti onaj koji će odbaciti napor, on pada sam od sebe. A kada on padne sam od sebe, događa se meditacija. Meditacija nije rezultat tvojih napora, meditacija je događanje. Kada tvoji napori otpadnu, odjednom meditacija je tu… Njen blagoslov, njena blagoslovljenost, njena slava. Ona je tu kao prisustvo… svjetlost, okružuje tebe i okružuje sve. To ispunjava čitavu Zemlju i čitavo nebo. Ta meditacija ne može biti stvorena ljudskim naporom. Ljudski napor je suviše ograničen. Ta blagoslovljenost je tako beskrajna. Ne možeš time manipulirati. To se može dogoditi samo kada si u ogromnoj predanosti. Kada tebe nema, samo tada se to može dogoditi. Kada si ne-ti – bez želje, ne ideš nikuda – kada si samo ovdje-sada, ne činiš ništa posebno, samo postojiš, to se dogodi. I to dolazi u valovima i ti i val postanu kao plima. To dolazi kao oluja, i odnosi vas u jednu potpuno novu realnost. Ali najprije moraš učiniti sve što možeš, a onda moraš naučiti ne-činjenje. Činjenje ne-činjenja je najveće činjenje, a napor nenapornost je najveći napor. Tvoja meditacija koju stvaraš pjevajući mantru ili tako što sjediš miran i tih sileći sebe, jako je osrednja meditacija. To stvaraš ti, to ne može biti veće od tebe. To je napravljeno kod kuće, a stvoritelj je uvijek veći od stvorenog. Stvorio si to sjedeći, čineći joga položaj, pjevajući ‘rama, rama, rama’ ili bilo što – ‘napamet, mehanički’ – bilo što. Prisilio si um da bude tih. To je prisilna tišina. To nije onako tiho kao što dođe kada tebe nema. To nije ona tišina koja dolazi kada skoro ne postojiš. To nije ono blaženstvo koje se spušta na tebe poput goluba.

Kaže se kada je Isusa krstio Ivan Krstitelj u rijeci Jordanu, Bog se spustio na njega, svijetli duh se spustio na njega kao golub. Da, to je točno tako. Kada te nema, mir se spušta na tebe… kao golub… dospijeva u srce i ostane tamo, ostane tamo zauvijek.

Ti si svoja propast, ti si prepreka. Meditacija je kada nema meditatora. Kada um prestane sa svim svojim aktivnostima – shvaćajući da su one uzaludne – tada nepoznato ulazi u tebe, skrha te. Um mora stati da bi bog postojao. Znanje mora stati da bi postojalo spoznavanje. Ti moraš iščeznuti, moraš ustupiti mjesto. Moraš postati prazan, samo tada možeš postati ispunjen.

Te noći ja sam postao prazan i postao sam pun. Postao sam nepostojeći i postao postojanje. Te noći sam umro i ponovo se rodio. Ali onaj koji je ponovo rođen nema nikakve veze sa onim što je umrlo, to je nepovezana stvar. Na površini izgleda povezano, ali je nepovezano. Onaj koji je umro, umro je potpuno; ništa od njega nije ostalo. Vjeruj mi, ništa od njega nije ostalo, čak ni sjenka. To je umrlo potpuno, apsolutno.

Nije da sam samo modificiran, transformiran, modificirani oblik, transformirani oblik starog. Ne, nije bilo kontinuiteta. Toga dana, dvadesetprvog marta, osoba koja je bila živjela mnogo, mnogo života, milenijume, prosto je umrla. Drugo postojanje, apsolutno novo, koje uopće nije povezano sa starim, počelo je bivati. Religija ti samo daje potpunu smrt. Možda sam zbog toga čitavog dana koji je prethodio tom događaju osjećao neku hitnost nalik na smrt, kao da ću umrijeti – i stvarno sam umro. Spoznao sam mnoge druge smrti, ali one nisu bile ništa u usporedbi sa ovom. To su bile djelomične smrti. Nekad je umrlo tijelo, nekad je umro dio uma, nekad je umro dio ega, ali što se osobe ticalo, to je ostalo. Obnovljeno mnogo puta, ukrašeno mnogo puta, malčice promijenjeno tu i tamo, ali to je ostalo, kontinuitet je ostao. Te noći smrt je bila potpuna. Bio je to sastanak sa smrću i Bogom istovremeno.

- Osho -